Otac Šejle Bakije: Đokaj je danonoćno pratio, gdje god smo se pojavili bio je tu, dva puta nam je upao u kuću

Đokaj je u sklopu svoje odbrane sudu predstavio i slike koje je naslikao u zatvoru, navodeći da je motiv svih slika Šejlin dnevnik.

Otac ubijene djevojke je sudu detaljno naveo kako je optuženi , nakon što je raskinuo sa njom, danonoćno pratio njegovu ćerku nakon čega se dogodio zločin.

„Šejla je imala slobodu i podršku“

Šaban Bakija, otac ubijene Šejle Bakije, u svom iskazu u svojstvu svjedoka oštećenog, kazao je pred sudom da je njegova ćerka imala slobodu i podršku od strane njegan i porodice.

On je naveo da su oni muslimanske vjeroispovjesti ali da im ničija vjera ne smeta. Naglasio je da je njegov kum pravoslavne vjeroispovjesti, želeći da naznači da prihvata i poštuje svačiju vjeru.

„Nikad u životu, ni psihički ni fizički, niko od porodice, ni ja nismo Šejlu zlostavljali. Čak šta više, imali smo drugarski odnos. Ona je imala slobodu čak i malo više, i ako se to u našoj sredini drugačije gleda ( konzervativna sredina). Kao svaki otac, razgovorom sam se trudio da je usmjeravam“, pojasnio je Šaban Bakija.

On je na pitanje suda kazao da su Šejla Bakija i Ilir Đokaj prešli da žive u Budvu i da im je on ustupio tamo stan.

„Prvo su živjeli u kuću kod njega. Oni su htjeli da se osmamostale. Ilir je spominjao da bi prodao automobil, da se snađu…Ja sam rekao, pošto je izašao podstanar, da im dajem stan u Budvu i da ne moraju za početak ništa da plaćaju, račune i slično, da su svega oslobođeni. Tu su bili sve do momenta dok me on nije pozvao da dođem po nju. Rekao mi je da ne mogu više da budu zajedno. To je bilo nakon pet mjeseci“, pojašnjava Bakija.

Kako dalje navodi otac od ubijene Šejle, kada je stigao u Budvu zatekao je Ilira Đokaja ispred zgarde.

„Iznenadio sam se, pomislio sam da je otišao. Ja sam pitao gdje je Šejla, ona se zaključala u stan. On je rekao da ide gore po neke diplome, rekao sam da ću ih ja pokupiti. Međutim nije bilo nikakvih diploma, očigledno je cilj bio samo da uđe u stan…“, nastavlja svoj iskaz Bakija.

Kako je dalje naveo, od tog dana kreće porganjanje Šejle od strane optuženog Ilira Đokaja.

Otac pokojne Šejle je naveo više primjera sudu u kojima tvrdi da je Ilir Đokaj  danonoćno pratio njegovu ćerku. 

„Nakon što smo se vratili iz Budve, nakon što sam pokupio Šejlu, istu tu noć Ilir je došao u našu kuću sa svojim ocem. On je predstavio da nije došao zbog Šejle, ali ja sam shvatio da jeste..Mi smo ih fino ugostili. Ona je striktna bila da ne želi da mu se vrati. Ja sam rekao njemu i njegovom ocu, tu smo za vas sve što treba, ali ova tema je završena“, pojašnjava Šaban Bakija.

On je dodao da su se trudili da normalno nakon toga funkcionišu i da budu Šejli podrška dok se ne oporavi i ne ojača.

„Gdje god smo se pojavili on je bio tu. To je bilo nešto nemoguće“, naglašava svjedok oštećeni.

Kako je detaljno pojasnio, to se dešavalo i kada su se nalazili na ljetovanju, sa prijateljima i kumovima na ručak ili večere, kada je Šejla šetala sa drugaricama…

Prema riječima Šabana Bakije, Đokaj im je dva puta upao u kuću i znao je dnevno po 200 puta da automobilom prolazi ispred njihove kuće.

„Jedne prilike kada moje mlađe dijete je reklo „eno ga na terasu“, misleći na Ilira. Jer pored naše kuće ima garaža preko koje se lako pređe do terase. Kada smo bili na večeru sa prijateljima, moja supruga je pozvala Šejlu da vidi je li sve u redu. Ona je rekla da je on opet upao. Došli smo odma kući, Šejla je željela samo  a se sve to završi…Tada smo dolučili i sjutra pošli da ga prijavimo“, navodi otac pokojne Šejle.

Svjedok je ukazao da je njegova ćerka sama bila kod tužioca i sudije i da je on nju sam čekao. Kao je naveo, Ilir je tada došao sa advokatom a kada se sve završilo Šejla je izašla vidno uplašena i rekla:“ Tata, oni su se ponašali kao da sam ja nešto kriva“.

„Kad je Ilir ponovo dolazio kod naše kuće automobilom i kroz našu ulicu, ja sam ga pitao šta više oće i rekao da nju niko ne drži zaključanu. On se samo smješkao. Rekao je da želi da razgovara sa mnom. Pozvao sam ga da uđe u kuću, u prizemlje gdje mi živi majka. On je udario od namještaj u hodnik i rekao: „Neće se ovo na ovome završiti“, naveo je između ostalog otac od stradale Šejle.

Đokaj: Ja svoj grijeh nisam opazio, već ga živim i sa njim ću umrijeti

Optuženi Ilir Đokaj je nastavio sa svojom odbranom gdje je prošli put stao.

„Baba od Šejle mi je rekla progovori kao čovjek, nego nijesi čovjek nego čovječuljak… Ja od tada nijesam više mogao ni rječ da razumijem što su mi govorili. Želim samo da odem odatle. A onda primjećujem da Šabo nešto govori i ustaje sa stolice a zatim ustajem i ja i čujem sebe kako govorim – pusti nas da živimo i ponavljam tu rečenicu više puta. Vidio sam da se Šabo hvata za pojas sa zadnje strane. Ja tada vadim pištolj i repetiram a Šabo me jako udara u glavu da sam pomislio da sam nečim pogođen. Sve mi je zamagljeno pred očima i pucam bez ikakvog cilja. Samo pritiskam obarač jer mi je sve zamagljeno…Primjetio sam Šejlu da leži, a da Šabo ide put mene i ja pritiskam obarač ponovo, udaljavam se od terase pet metara i Šabo opet kreće put mene i tada pucam iz straha jer vidim da drži u ruke  i pucam put njega“, navodi Đojkaj.

Dodaje da je nakon toga okrenuo pištolj put sebe i da mu je tada pištolj zaglavio. Kako je kazao htio je sebe da ubije.

„Ušao sam u svoje auto u vozim u centar Tuzi a neki šleper vozi u mom pravcu. Vozim pravo i stajem ispred stanice policije. Izašao sam iz auta, stao pored kontejnera i dozivao i vikao, hoću da se predam ali niko od policije ne izlazi a ja sam obliven krvlju, bačam pištolj u kontejner i takav idem do fontane i tu se umivam. Od fontane krećem pješke, ni sam ne znam gdje, samo koračam i želim da sebi oduzmem život. Idem put brda Dečić, penjem se neko vrijeme i tek tada sam mogao da plačem na sav glas i vrištim dozivajući Šejlu“, detaljno navodi optuženi.

Svoj iskaz je završio riječima: „Duhovni je dar od Boga čovjeku da opazi svoje grijehe. Ja svoj grijeh nijesam opazio već ga živim i sa njim ću umrijeti. Ako to bilo kome znači u ovoj sudnici grijeh i kajanje sa kojim živim je kazna koju ću morati odslužiti do zadnjeg svog izdaha. Duboko se kajem“.