ADRIA TV u UIKS-u: Dan iza zatvorskih zidina

Biti u posjeti zatvoru nije svakodnevan događaj. To je iskustvo koje nas suočava s mnogim pitanjima – o pravdi, krivici, ljudskosti i nadi. Imali smo priliku da zakoračimo iza zatvorskih zidina, između ostalog i ženskog zatvora i upoznamo svijet koji se rijetko vidi, a još rjeđe razumije.

Sve osuđenice, uključujući i trudnice i porodilje, dobijaju neophodnu zdravstvenu njegu. Takođe, vrijeme, osim u ćelijama, provode u šetnji po dvorištu, a organizuju se i kulturne, radne, zabavne i sportsko-rekreativne aktivnosti. Fizički sukobi se rijetko događaju u ženskom zatvoru.

U Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija, često se može čuti i plač beba, čije majke su privremeno dom zamijenile zatvorskim zidinama, zbog izvršenja krivičnih djela. Zakon je obezbijedio da se sankcije koje se odnose na zatvorenice trudnice i porodilje ne odražavaju na novorođenčad, pa tako u svakom trenu mogu biti u naručju majke.

Zatvorski čuvari su oni koji dijele prostor sa zatvorenicima, slušaju njihove priče, o pogrešnim odlukama,  unutrašnjim promjenama, ali i potrebi da ponovo budu dio društva. Sažive se sa problemima, ali i postaju autoritet onda kada je neophodno.

Nadzornica zatvorske policije Olivera Grgurović kazala je za ADRIA televiziju da je posao koji obavlja jako lijep.

Ujedno je i težak i iscrpljujući. Ali kad nešto volite onda vam sve to nekako i prođe“, naglašava Grgurović.

Navela je da smjena zatvorskih policajki  traje po 12 sati (dnevna i noćna).

„Niihove glavne odgovornosti su održavanje reda i discipline zatvorenica, staranje o sprovođenju Pravilnika o kućnom redu, stalno praćenje i kretanje zatvorenica, vođenje zabilješki i vršenje kontrole za vrijeme odmora, šetnji i spavanja“, precizirala je Grgurović.  

Posao zatvorskih policajki zahtijeva fizičku i mentalnu spremnost. Grgurović navodi da zbog različitih situacija sa kojima se suočavaju moraju biti profesionalne, smirene i efikasne u djelovanju i komunikaciji.

Prolazak kroz visoke ograde, kontrolne punktove i teška vrata vodi nas u prostor koji nosi strogu funkciju, a iza tih vrata nisu samo oni koji su osuđeni – tamo su i ljudi koji svakodnevno rade, pružaju podršku i  vjeruju u novi početak.

Hrana u zatvoru nikada neće biti restoranska, ali ona ostaje važan pokazatelj odnosa sistema prema čovjeku. Dnevni obroci se planiraju u skladu s jasno definisanim normama – kalorijska vrijednost, nutritivna ravnoteža i budžetska ograničenja.

Poseban utisak ostavlja radni i obrazovni angažman unutar ustanove – radionice, škola, programi resocijalizacije. Tu se vidi trud da zatvor ne bude kraj, već prelazna stanica.

Teška je stigma koja prati jednog zatvorenika i to traje cijelog života. Neko još u zatvoru kroz misli i komunikaciju sa cimerima čini nova krivična djela, dok drugi vrijedno rade i priželjkuju parče mira i slobode.

Pomoćnik direktora UIKS-a Savo Milašinović ističe u izjavi za Adria televiziju da je UIKS, u saradnji sa organizacijama Juventas i Help, organizovao obuku za kuvare, molere, bravare i stolare.

„Na diplomama koje su im podijeljene ne piše da su to obrazovanje stekli u zatvoru, tako da mogu, na osnovu teorijskog obrazovanja i praktičnog rada u našim radionicama, kad izađu da se normalno uključe u životne tokove. Zatvorenici ovdje rade u skladu sa svojim sposobnostima i sklonostima- bravarskoj i stolarskoj radionici, frizerskoj radionici, rade na farmama, poslovima unutrašnjeg i spoljnjeg održavanja objekata, rade u kantini, magacinima…. Za taj rad dobijaju naknadu u skladu sa zakonom“, istakao je Milašinović.     

Po izlasku, osjećanja su pomiješana – zahvalnost što smo mogli vidjeti nešto izvan naše svakodnevice, ali i težina mjesta, ispričanih, ali i neispričanih priča, koje ostaju unutra. Čovjeka ne određuje ono što je nekada bio, već ono što želi postati, a niko nije samo broj ili dosije, već prije svega ljudsko biće.

I.D.L.