Bećkoviću uručena nagrada Izviiskra Njegoševa: “Matijina poezija luča u tami ovoga vremena”

Veče je održano u sklopu manifestacije “Dani mitropolita Amfilohija”, u kripti Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.

Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije je kazao da je Matijina poezija luča u tami ovoga vremena.

“Pjesnik Matija Bećković nije kopirao niti dopjevavao Njegoša, ali je prepoznat kao nasljednik Njegoševog duha i nastavljač njegovog djela. Nije napisao novu Luča mikrokozma, ali je Matijina religiozna poezija luča u tami ovoga vremena, zapaljena tako da ‘nit dogori, niti svjetlost gubi’. Nije Matija napisao novi ’Gorski vijenac’, ali je jedan od rijetkih srpskih pjesnika čiju poeziju, kao i Gorski vijenac narod ne samo rado čita i sluša, nego i pamti”, rekao je Vladika.

Kosovo je, istakao je on, skupocjeni dragulj koji svojim stihovima vjekovima glačaju najbolji srpski pjesnici, a među njima Matija zauzima istaknuto mjesto.

“U Matijinoj poeziji glavna riječ je: Bog. Bog je jedini pjesnik i izvor riječi. Njegovo ime je iznad svakog imena, ime Božije je korijen svih zemaljskih jezika pa i srpskog. U svjetlosti Božijeg imena Bećković je otkrio i saopštio da je ‘Kosovo najskuplja srpska riječ’, ona je osvećena i obožena. Ona kao Jerusalim blista u srpskom izrazu pravoslavne vjere. Ona je skupocjeni dragulj koji svojim stihovima vjekovima glačaju najbolji srpski pjesnici, da svijetli i na ovom i na onom svijetu”, dodao je.

Predsjednik Matice srpske Ivan Negrišorac je istakao da nema ništa prirodnije nego poeziju Bećkovića dovesti u vezu sa Njegošem.

“Jedno je za Matiju Bećkovića sasvim izvjesno, nema srpskog pjesnika od značaja koji toliko uspješno i estetski ubjedljivo govor savremene poezije približava formi narodne pesme i samog Njegoša”, naglasio je on.

Negrišorac je podsjetio i na dogovor mitropolita Amfilohija sa Bogom vezano za obnovu i vraćanje Kapele na Lovćenu.

“Skoro ga je Bog uzeo k sebi pre nego što je to obavio, znači da on već ima čovjeka, Božija promisao to zna, da ima čovjeka na zemlji koji će ostvariti taj dogovor koji je naš mitropolit sa Bogom uspostavio ili Bog sa njim. Matija nam je pokazao da i poslije Njegoša može da se pjeva njegoševski i da ne pjevaju samo gori nego i oni koji idu ovim velikim tragom”, zaključio je.

Negrišorac je rekao da je Njegoš sam odabrao Matiju, da nam bude opomena i glas spasenja.

“Zato si poslat na ovaj svijet majčin i očin sine, junački sine! Zato da nam pružiš čvrste mjere i dokaze o tome ko smo mi i šta smo i u šta se možemo pretvoriti, hvala ti zbog toga”, poručio je Negrišorac.

Predsjednik žirija prof. dr Jovan Delić je naglasio da među srpskim pjesnicima nema ni većeg ni istrajnijeg ljubavnog pjesnika od Matije Bećkovića:

“Niti imamo opjevanije lirske junakinje od Vere Pavladoljske koja se obukla u zvuk i najsonornije ime naše ljubavne lirike”, naveo je.

Kako je dodao, niko od srpskih pjesnika nije opjevao toliko jama, stratišta, novomučenika…

“Sjetimo se samo Naliv pera doktora Obradovića i nedoklanog Ljubana Jednaka, kao što je to učinio Matija Bećković. Teško da imamo pjesnika koji je toliko u milosti srpskog jezika, a još teže da imamo takvog pjesnika sa takvom jezičkom imaginacijom kao što je Matija Bećković.’ Šta će novo ako ima staro?’ pitao se Bećković povodom Njegoša, a odgovor je u njegovoj poeziji i u jednom mudrom citatu: Gle, staro postade novo”, zaključio je Delić.

Akademik Matija Bećković je, nakon pročitanih stihova, podvukao da je bilo bolje da smo kroz minule decenije potpisivali Njegoša onako kako se on sam potpisivao, a ne kako su drugi htjeli i poturali.

“Njegoš se rijetko potpisivao kao Njegoš, pisma ponekad, književna djela – nikad, a uvijek i po pravilu: Vladika crnogorski. Da smo njegove spjevove potpisivali onako kako ih je potpisivao on sam, možda bismo ih bolje razumeli i dublje pročitali i protumačili. Ako bi njegova Crkva od sad njegova djela objavljivala pod imenom Lovćenski Tajnovidac, kako se potpisuju dela Jovana Lestvičnika, Jovana Zlatoustog ili Svetoga Avgustina, njegova pojava i njegov pjesmotvor ne bi tako dugo ostajali izvan objašnjenja”, pojasnio je on.

Kako je dodao, lik i djela Vladike Petra II Petrovića sistematski su raščinjavali i razvladičili i cenzurisali, poturajući lažne činjenice o njegovom životu, falsifikujući istoriju.

“Njegovu crkvu su srušili i oteli je njemu i njegovoj Crkvi. Mošti su mu kidnapovali, a njegovu herojku ispjevanu bez truna na jeziku cenzurisali su i čak proglašavali genocidnom. Tvrdili su da nije držao ni do crkve ni do vjere ni do svog vladičanstva, a imenom Srbin nije zvao Srbe nego srpsku vjeru, da bi na kraju zaključili da ni ta vjera, ni ta Crkva, ni taj vladika nisu srpski”, rekao je.

Matija Bećković je dalje pojasnio da amanet koji je Njegoš ostavio u stvari znači da je želio ne samo da počiva na vrhu zavičajne planine, nego i na mjestu najveće dubine svog djela.

“Rođen za kratak život i veliku slavu želio je da borbu koju je vodio za života nastavi i poslije smrti. Sahranjen je u vladičanskim odeždama sa mitrom na glavi, krstom u ruci i panagijom na prsima, da bi ga u novijim vremenima kao kašet kostiju osam puta pretumbavali i presahranjivali, pa su se posmrtnim stradanjem te kosti premetnule u mošti! Svi kojima je Njegoš bio svet i svetinja, proglašeni su svetiteljima prije njega. Dugo je za one na nebu bio svet, a za ove na zemlji nije. Onako kako je Njegoš proglasio svetim svoga strica Svetog Petra Cetinjskog, tako je o Njegoševoj 200. godišnjici mitropolit Amfilohije proglasio Lovćenskog Tajnividca kao proročku svijest srpskoga naroda na kome se obistinila ona biblijska: da će nebo i zemlja proći, ali riječ neće”, zaključio je on.

Bećković je poručio da će poslije 24 godine, kada je novčani dio Njegoševe nagrade priložio ćivotu Svetog Petra Cetinjskog, sada to učiniti sa novčanom nagradom Izviiskre Njegoševe, ali ovog puta nagradu će priložiti ćivotu mitropolita Amfilohija.

U žiriju za dodjelu Nagrade su, osim Delića, bili i Milutin Mićović (Nikšić), prof. dr Ranko Popović, dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske (Banje Luka), prof. dr Dragan Stanić (Novi Sad) i dr Dragan Hamović (Beograd).