Pravda za žrtve “Oluje” još nije zadovoljena

Prije 27 godine porodica Cupać bila je u koloni koja je panično tražila spas.

“Imala sam nepunih pet godna, majka je bila u 30-tim godinama i tata isto, brat je bio mali, imao je nepunih pola godine. Sestra je godinu i po starij od mene, tako da bili smo prilično mali. Imam neke slike iz tog perioda. Taj zvuk, ta sirena za uzbunu, to mi je sad vrlo jezivo kad čujem na ovim protestima”, priča Tamara.

“Oluja” je pred sobom tjerala stotine hiljada ljudi. No, mnogi su u njoj i stradali. Oni koji istražuju zločine kažu da pravda do sada nije zadovoljena.

“Kad pomislimo da je po podacima organizacija za ljudska prava bilo više od 600 ubijenih i nestalih civila onda shvatamo kako je malo sudskih postupaka pravosudno okončano”, ističe Vesna Teršelič iz Centra za suočavanje s prošlošću.

Bojana Malović iz Akcije za ljudska prava podsjeća da je Ivan Čermak oslobođen krivice dok su Gotovina i Markač osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora, 23 nakon uložene žalbe i njih dvojica su oslobođeni jednom od najkontroverznijih presuda Haškog tribunala.

“Oslobađajuća presuda je donijeta s tri glasa protiv dva, iako je prethodno osuđujuća presuda donijeta jednoglasno, to znači da je od osam sudija koji su odlučivali u ovom predmetu, njih pet smatralo da je zajednički zločinjački poduhvat postojao i da su Gotovina i Markač u njemu učestovali”, kazala je Malović.

Dok se čeka pravda, žrtve čekaju i na adekvatan status u društvu, poručuju sagovornici.

“Vrlo je važno da svako od nas na individualnom nivou ili nivou insitutucija prizna patnju onih koji su stradali među susjedima s druge strane rata, dakle da ne dijelimo žrtve na naše i njihove i to je nešto što može učiniti svaka osoba bez obzira na to jesu li ti zločini procesuirani ili nisu”, kaže Teršelič.

“Žrtve Oluje ni nakon 27 godina u Srbiji i Crnoj Gori, ali ni Hrvatskoj, nažalost nemaju status civlnih žrtava rata, nemaju nikakvu materijalnu psihosocijalnu i zdravstvenu zaštitu i to se mora mijenjati”, smatra Malović.

Nakon decenija provedenih u Crnoj Gori, Tamara ne planira ništa da mijenja. Loša sjećanja na rodni Benkovac toliko su jaka da o povratku u Hrvatsku ne razmišlja.

“Kad sam bila prošle godine bilo je vrlo čudno. Ja i sestra smo bile u rodnoj kući u rodnom selu, tako da taj osjećaj kad dođete negdje i što je vaše. Vi nemate osjećaj da je to vaše, to je najupečatljiviji momenat koji sam imala za ovih 32 godine”, kaže tamara.

Na pitanje da li bi se ikada vratila tamo da živi, odgovorila je ne zbog raznih dešavanja koja još uvijek u Hrvatskoj nijesu načisto sa srpskim stanovništvom.