STAV
Ivan Mrkić: Put evropske lidere vodi u Peking
Ivan Mrkić: Put evropske lidere vodi u Peking
Šta bi bilo da sada Briselski vrhovni zvaničnici i drugi šefovi država ili vlada iz EU ne idu u Peking? A, kreću se u tom pravcu. I to kada?
Završen je 20. Kongres Komunističke partije Kine koji je odredio prioritete, kako političke, tako i privredne, završena je zvanična posjeta Si Đinpinga Moskvi, obeljodanjena je optužba protiv predsjednika Ruske Federacije, Vladimira Putina, od strane Međunarodnog krivičnog suda (ne priznaju ga ni SAD)…ima još bezbroj važnih svjetskih događaja, a svom snagom traje rat u Ukrajini! Evropljani odlaze u Peking u vrijeme kada ih predsjednik Kine podseća na potrebu određenja njihove strateške autonomije i kada to ne mogu da čine sa Moskvom zbog već zauzetih stavova na koje su uticale SAD, donekle i VB.
Sve ono što se očekivalo ili predviđalo prije otvaranja sukoba u Ukrajini (u jednom dijelu političkih posmatrača, bez obzira na zemlju), a nije se obistinilo sa Moskvom, sada se događa u vezi sa Kinom. Naravno, veliki broj odlazećih evropskih državnika i zvaničnika naglašava da idu u Peking da bi pozvali Kinu da ne podržava Rusiju. Ipak, moraće da se izjašnjavaju, a i sami to znaju, o kineskom mirovnom predlogu koji je još u toku Minhenske bezbjednosne konferencije nagovijestio bivši MIP Kine, Vang Ji, obilazeći više zemalja Evrope, Francusku, Italiju, Njemačku, Mađarsku, uključujući Rusiju (posljednja je bila Moskva, na kraju njegove evropske turneje) obavio je nebrojeno korisnih razgovora. Posebno je bitno da je tokom posjete Moskvi predsjednika Si Đinpinga, ruski predsjednik Putin javno pozitivno govorio o kineskom okviru za mir u Ukrajini.
Najprije su u Pekingu boravili francuski predsjednik Emanuel Makron, a sa njim Ursula fon der Lajen, predsjednica Komisije Evropske unije, od 5. do 8. aprila.
Olaf Šolc, njemački premijer je već u novembru prošle godine (u vrijeme žestokog rata u Ukrajini) bio u Pekingu sa brojnom privrednom delegacijom. A, bilo je govorkanja da taj put i Šolcova odluka o posjeti Pekingu i to nekoliko dana po završetku 20. Kongresa KP Kine, nisu zdušno podržani od Vašingtona i vladajuće administracije u SAD-u. Uprkos svim kritikama, Šolc je išao u Kinu, iako je susret mogao biti realizovan i na Baliju, na sastanku G20 (koji je održavan 15 i 16. novembra prošle godine u Indoneziji i na kome je uzeo učešće i kineski predsjednik Si Đinping). Očigledno da Šolc nije dijelio to mišljenje. Vjerovatno su poznati i brojni racionalni i ekonomski razlozi takvog poduhvata.
Moramo se sada podsjetiti nekadašnje kancelarke, Angele Merkel. Ona je 12 puta putovala u Kinu sa delegacijama u kojima su bili brojni poslovni ljudi i vraćala se u Berlin sa stotinama privrednih ugovora sa kineskim partnerima. To se ne može izbrisati, a posebno ne činjenica da je trgovinska razmjena EU – Kina u prošloj godini iznosila rekordnih preko 700 milijardi eura ( više od dvije i po milijarde dnevno!), što Peking i dalje drži na prvom mjestu trgovine sa Briselom, iako su to donedavno bile SAD, koje su sada druge po redu kao privredni partner EU.
Juče smo obaviješteni da je Ursula fon der Lajen dobila obećanje Si Đinpinga da će razgovarati sa Zelenskim, predsjednikom Ukrajine, u kojoj bukti rat sa Rusijom. Dakle, Fon der Lajenova je u Pekingu ubjeđivala kinesko rukovodstvo da nešto preduzme, imajući u vidu koliki je uticaj Kine.
Čujemo, takođe, da će sljedeće nedjelje u Peking doputovati i Žozep Borelj, a da isto ponovo namjerava i sam predsjednik Evropske unije, Šarl Mišel (već je bio u Kini početkom decembra prošle godine). Imajući u vidu da je prije par dana u Pekingu imao razgovore i španski premijer, Pedro Sančez, te da je najavljeno da će u maju doći u Peking i Đorđa Meloni, italijanska premijerka, onda je jasno koliki je savremeni značaj Kine, njene ukupne moći i uticaja, posebno kada se zna koliko se današnji život zakomplikovao ratom u Ukrajini. Bez obzira na to kakva se sve objašnjenja daju Vašingtonu, i koja su sve uvjeravanja u pitanju, ostaje činjenica da se glavne države članice EU, kao i njihovi najviši predstavnici, prosto sjatili u Peking, što o samom dešavanju dosta govori. Kada se tome doda da je upravo Kina uspjela da obnovi diplomatske odnose Irana i Saudi Arabije, mnogo toga postaje jasnije.