Kad porodična Vocap grupa zaćuti jer su svi mrtvi: Kako Palestinci iz čitavog svijeta žale za najmilijima

Iako obično spava čvrstim snom, osjetio je da nešto nije u redu.

Od početka rata revnosno je provjeravao porodičnu Vocap grupu.

Bilo je teško iz Londona, gdje živi, stupiti u vezi sa ocem, braćom i sestrama u Pojasu Gaze, budući da je Izrael prekinuo snabdijevanje strujom.

Ali, dva dana kasnije, dobio je poruku od sestre Valah.

Kuću joj je oštetila bomba.

„Prozori i vrata u kući su razbijeni”, napisala je Valah u grupi.

„Ali važno je da nas je Bog spasao. Svi smo dobro.”

„Kuća može da se popravi”, odgovorio je u poruci Ahmed. „Važno je da ste sigurni.”

Valah i njeno četvoro djece su se preselili u kuću njihovog oca u Deir Al Bali u centru Gaze.

Te noći kad se Ahmed probudio, u porodičnoj grupi vladala je tišina.

Mogao je da vidi poruke nekoliko drugih ljudi, koje su bile poslate, a potom obrisane.

Pozvao je prijatelja u Gazi da vidi šta se dešava i tad je saznao da je njegova porodica mrtva.

Od početka rata, Ahmed i njegovi cimeri u Londonu žive u nekoj vrsti dalekog pakla.

Njihovi telefoni su poput zbirki razaranja i smrti.

Svakog dana saznaju da je neki komšija, prijatelj ili neko sa kim su išli u školu stradao.

Ali on nije vjerovao da će rat doći direktno po njegovu porodicu.

Njihova kuća nalazi se usred Deir Al Bale, u oblasti koja nikada prije nije gađana.

„Mislio sam, sve je to strašno za njih, ali sve će biti u redu”, kaže on.

Međutim, kada je njihova kuća sravnjena sa zemljom u vazdušnom napadu, poginuo je 21 čovjek – njegov otac, tri sestre, dva brata i 15 njihove djece.

Spisak mrtvih je toliko dugačak da Ahmed ima problema da se prisjeti svih imena i godišta poginulih u porodici.

Od djece, njegov trinaestogodišnji sestrić Eslam bio je najstariji i onaj kog je Ahmed najbolje poznavao.

Ahmed je bio tinejdžer i živio je u roditeljskoj kući kad je Eslam rođen.

Njegova majka je čuvala Eslama dok je njegova sestra radila, tako da je Ahmed često pomagao u hranjenju u presvlačenju Eslama kao bebe.

Kako je Eslam rastao, govorio je da želi da bude kao njegov ujak kad odraste.

Bio je đak generacije, kaže Ahmed, i radio je marljivo na učenju engleskog da bi i on mogao da dođe u Veliku Britaniju.

Eslam je ubijen zajedno sa njegovim mlađim sestrama – Dimom koja je imala 10 godina, Talom koja je imala devet, Nour koja je imala pet, i Nasmom koja je imala dvije godine, kao i sa rođacima Ragadom (13), Bakrom (11), djevojčicama Eslam i Sarom, koje su obje imale po devet godina, Muhamedom i Basemom koji su imali osam, i Abdulahom i Tamimom koji su imali šest.

Posljednji put je Ahmed vidio djecu preko video poziva.

Dobio je bonus na poslu i, kao što je porodična tradicija, obećao je nećacima i nećakama da će ih častiti.

„Svi su rekli da žele da idu na plažu, da iznajme kolibu i da se tu jede, pleše i uživa”, kaže on.

I tako je on iznajmio jednu kolibu i častio ih večerom i poslasticama.

Djeca su ga zvala sa plaže toga dana, otimajući se za telefon da bi pričala sa njim.

Sada je njih 15 mrtvo.

Od Ahmedovih devetoro braće i sestara, ostali su samo on i dvije njegove sestre.

U danima poslije napada, Ahmed je objavio sliku svakog djeteta na internetu, među njima i trogodišnjeg Omara.

Potom ga je pozvala njegova preživjela sestra da mu kaže da je Omar živ.

„To je bio najsrećniji trenutak u mom životu, bez konkurencije”, kaže on.

Omar je bio u krevetu sa majkom i ocem, Šimom i Muhamedom, kad je pala bomba.

Muhamed je stradao, ali su Šima i Omar nekim čudom preživjeli.

Živa je jedino još izvučena Ahmedova jedanaestogodišnja sestričina Malak.

Imala je opekotine trećeg stepena na 50 odsto tijela.

Kad sam se srela sa Ahmedom, pokazao mi je sliku Malak u bolnici, čitavog tijela umotanog u zavoje.

Isprva sam pomislila da je dječak, jer joj je kosa bila kratka.

Ranije je bila duga, rekao je Ahmed, ali sigurno je izgorjela u požaru.

Malakin otac nije bio u kući kad je pogođena i on je još živ.

Ali njegova žena i drugo dvoje djece su poginuli.

Kad mu je Ahmed poslao poruku da ga pita kako je, ovaj je odgovorio: „Imam tijelo, ali ne i dušu.”

U to vrijeme, telefonska veza iz Gaze bila je u potpunom prekidu kako je Izrael pojačavao napade i Ahmed nije mogao da stupi u kontakt ni sa kim.

Kad se signal vratio dva dana kasnije, saznao je da je Malak umrla.

Uz nestašicu medicinske ljekova i opreme, morala je da bude sklonjena sa odjeljenja za intenzivnu njegu jer su stizali hitniji slučajevi.

Trpjela je velike bolove.

„Umirao sam sto puta na dan”, rekao je njen otac Ahmedu, dok je gledao kako se gasi najstarije i posljednje od njegovo troje djece.

Razgovarali smo i sa troje ljudi koji su izgubili više od 20 članova porodice u Gazi.

Jedan od njih, Darviš Al Manama, izgubio je 44 člana porodice.

Oni se nose sa tugom nepojmljivih razmjera.

Jara Šarif, arhitektkinja i akademkinja u Londonu, poslala je fotografije tetkinog porodičnog doma koji je uništen u izraelskom vazdušnom napadu nedjelju dana poslije početka rata.

„Bila je to predivna kuća”, kaže Jara, „prelijepa vila sa velikim dvorištem u sredini.”

Bio je to porodični dom u kom sinovi dograđuju stanove za svoje porodice na krovu stana njihovih roditelja – tradicija koja znači da su čitave generacije zbrisane jednim potezom.

U napadu je poginulo 20 ljudi, Jarina tetka i tetak, njeno dvoje rođaka i njihovo 10 djece, kao i šest članova šire porodice.

Neka od njihovih tijela su izvučena iz ruševina i pojavila su se kao brojevi na spisku umrlih koji je objavilo Ministarstvo zdravlja kojim upravlja Hamas.

Jara je BBC-u poslala skrinšot spiska sa grubom crvenom oznakom pored svakog imena.

Na desnoj strani spiska, nalaze se njihove godine – Sama 16, Omar 14, Abdul 13, Fatima 10, Obaida (7), Aleman i Fatima (5), Jusef (4), Sara i Anas (3).

Jari je ostalo još dvoje rođaka.

Oni su tražili da ih ne imenuju, zabrinuti zbog nepotkrijepljene glasine da se oni koji govore za medije nađu na meti napada.

Sestre su u različitim djelovima Gaze i ne mogu da stignu jedni do drugih, da organizuju sahranu ili ožale umrle.

A osim toga, kao što je Jarina rođaka napisala u poruci: „Muhamedovo tijelo, i mamino, i tijelo dvoje djece, još su pod ruševinama.”

Nema dovoljno goriva da bi se pokrenuli buldožeri u Gazi, a onima koji rade prioritet je da spasavaju one koji su još živi.

U petak, dok sam sjedjela sa Ahmedom i gledala vijesti, spisak umrlih se pojavljivao na ekranu.

Pitala sam ga da li je njegova porodica na njemu.

„Samo 12 njih”, odgovorio je on.

Drugih devetoro još nije pronađeno.

Prošle nedjelje je njegova starija sestra, koja je bila u svom domu tokom bombardovanja, otišla da posjeti ruševine.

Ali je rekla Ahmedu da nije ostala dugo jer nije mogla da podnese miris truljenja tijela.

Ahmed od petka nije razgovarao ni sa jednom od sestara.

Njihovi telefoni ne rade, a on ne zna šta se desilo sa njima.

Ne može da nađe riječi na engleskom da opiše šta osjeća poslije bombardovanja, kao da mu srce više nije u grudima.

Plakati je besmisleno, kaže on, jer to ne mijenja ništa.

I nemiran je: „Osjećam se kao da ne mogu da stojim u mjestu. Ne mogu da sjedim s mirom. Ne mogu da spavam noću.”

„Ne možete ništa da uradite što će zaustaviti to osjećanje.”

Među poginulima je Ahmedov mlađi brat Mahmud.

On je nekada radio u istoj nevladinoj organizaciji kao i Ahmed, Mi nismo brojevi, koja uči Palestince kako da pričaju svoje priče svijetu.

Mahmudu je upravo bila ponuđena stipendija za master u Australiji.

Nedjelju dana od početka rata rekao je Ahmedu da ne želi da ide, da je jako ljut na to kako zapad reaguje na bombardovanje Gaze.

„Moje srce ne može više ovo da podnese. Masakriraju nas”, napisao je na Tviteru.

Nedjelju dana kasnije poginuo je u očevoj kući.

Govoreći o ocu, Ahmed kaže da je on bio najdobrodušniji čovjek kog je poznavao.

Radio je vrijedno vozeći taksi i u građevini da bi izgradio kuću i školovao porodicu.

Opsesivno je slušao vijesti i vjerovao je da je jedino rješenje sukoba rješenje sa jednom državom – Jevreji i Palestinci koji žive jedni kraj drugih u miru.

Ali kad Ahmed pomisli na jedinog preživjelog nećaka, on se pita u šta će Omar vjerovati nakon što mu je ovaj rat oduzeo čitavu porodicu.