Šest decenija od osnivanja SFRJ

Ustav Jugoslavije iz 1963. godine poznat je i pod nazivom „povelja samoupravljanja“, jer je samoupravni model primijenjen u svim sferama i na svim nivoima društvenog života.

Ime države je promijenjeno u SFRJ i definisana je kao „savezna država dobrovoljno ujedinjenih i ravnopravnih naroda i socijalistička demokratska zajednica zasnovana na vlasti radnog naroda i samoupravljanja“. Takođe je teritorija Jugoslavije opisana kao „jedinstvena i sačinjavaju je teritorije socijalističkih republika“.

Istim Ustavom je Autonomna kosovsko-metohijska oblast proglašena Autonomnom pokrajinom Kosovo i Metohija.

Jedanaest godina kasnije je usvojen novi savezni ustav, koji je dao više autonomije republikama i pokrajinama. Republike su dobile više prava, a smanjena su ovlašćenja savezne države. Jedna od odredbi isticala je teritorijalni integritet SFRJ.

Iste godine je Josip Broz Tito proglašen za doživotnog predsjednika, kako države, tako i Saveza komunista Jugoslavije.

Poslije Titove smrti 1980. godine, porasle su tenzije među narodima, a 1991. i 1992. godine došlo je do raspada Jugoslavije.

„Mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda. E nećemo nikom dozvoliti da nam dira ili da ruje iznutra, da se ruši to bratstvo i jedinstvo“, govorio je Tito.

Takođe je rekao i da „nijedna naša republika ne bi bila niko i ništa, da nijesmo svi zajedno“ i „čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zenicu oka svoga“.

A kako je to zapravo izgledalo, dok je trajalo?

Kako se sećaju oni koji su bili rođeni za vrijeme i prije osnivanja SFRJ, u državi je postojala „jaka srednja klasa“, a bilo je manje, ili uopšte nije bilo „prebogatih“.

Zaposleni su, u većem broju, mogli sebi da priušte nov automobil, da odu na ljetovanje, a stan se dobijao od preduzeća.

„Radnička klasa je stub naše socijalističke države, radnička klasa svih nacionalnosti i u svim republikama ima ista gledišta i iste interese, i ona predstavlja cement koji učvršćuje i snaži našu socijalističku zajednicu“, bile su riječi Josipa Broza.

Automobili su većinom bili „fiće“, a kasnije „stojadini“ i „jugo“.

Kao sjećanja još navode sigurnost i „slobodno kretanje u zemlji i inostranstvu“, ali i – besplatno školovanje i liječenje. Privatnih ljekara, zubara, kao ni apoteka u to vrijeme, nije bilo. To je sve, kažu, „ljudima ulivalo sigurnost“.

Tada se, ističu, cijenilo znanje i umijeće.

„Naše bogatstvo nijesu samo fabrike i putevi. Naše bogatstvo je čovjek, novi čovjek, socijalistički čovjek, koga treba izgrađivati“, govorio je Tito.

Ipak, sjećaju se i drugih stvari. Na primjer, osim Saveza komunista nijesu bile dozvoljene stranke, a na izborima, na svim nivoima je za jedno mjesto bio jedan kandidat.

Na primjer, za strani automobil se za carinu plaćao još jedan do jedan i po automobil, odnosno, ako je Njemac kupovao automobil za 10.000, ovdje se plaćao 25.000 maraka.