Zašto Njemačka (više) nije atraktivna ni medicinskim radnicima s Balkana: Na kraju se vrate kući
Zašto Njemačka (više) nije atraktivna ni medicinskim radnicima s Balkana: Na kraju se vrate kući
Najeli Bautista Ernandes ima 29 godina i došla je u Njemačku iz Meksika. U početku je radila kao njegovateljica u jednom staračkom domu u u blizini Minhena, a sada kao medicinska sestra asistira pri teškim operacijama u jednoj minhenskoj bolnici. Njene riječi bi ogroman broj bolničarki iz inostranstva odmah potpisao:
“Njemačkoj je potrebno mnogo osoblja u zdravstvenom sektoru. Zahvaljujući školovanju u mojoj otadžbini, bila sam odlično pripremljena. Ali najteža stvar ovde je – jezik”.
Odjeljenje na kojem radi odslikava njemačku realnost u sektoru staranja o bolesnicima u 2022, piše DW, a ova priča se nadovezuje na nedavne podatke jednog istraživanja: u krizi je čak 148 zanimanja, usled manjka radne snage.
Ova Meksikanka, inače, radi sa kolegama iz Kine, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, i naravno, Njemačke, a i iskustva nekih naših radnika koji su preko otišli “trbuhom za kruhom” – u poslednje vrijeme nisu baš sjajna. Posebno im teško pada posao negovatelja, kažu da je veliki napor, a zarada nedovoljna da se pokriju svi troškovi. I Dojče vele dalje piše da je kriza u Njemačkoj sve veća. Institut za njemačku privredu prenosi da trenutno manjka 200.000 bolničara i negovatelja. Taj broj će se narednih godina povećati na pola miliona. Osoblje iz Vijetnama, sa Balkana ili iz Latinske Amerike – trebalo bi da pomogne da se problem riješi, ali…
Njemačke klinike i starački domovi postaju sve kreativniji kada je riječ o vrbovanju osoblja iz inostranstva. Ernandesovoj su 2019. ponuđeni let za Njemačku, kurs jezika i novac za obilaske opštinskih kancelarija i šaltera. Danas joj sleduje jedan let kući godišnje, dobila je bicikl, a na bonus-listi je i laptop-računar. Svi se trude da privuku kandidate. Jedno radno mesto ostaje upražnjeno u prosjeku 240 dana.
Ponuda, pritom, u prvi mah izgleda odlično.
Borha Lopez de Kastro je još prije deset godina shvatio šta se dešava i osnovao organizaciju Enfermeras Alemania (Bolničarke Nemačka). Ovaj Španac je, uz pisanje doktorskog rada, počeo da radi na sajtu za posredovanje osoblja i sada radi kao agent koji šalje bolničarke i bolničare poslodavcima u Frajburgu, Kelnu ili Ahenu.
”Trenutno vidimo kako se klinike takmiče koja će da ponudi više kandidatima. U to spadaju i posebne doplate, brzo prebacivanje u višu platnu grupu ili dodatne premije – kaže direktor organizacije, i dodaje da “najveće bolnice mogu da ponude još i sopstvene stanove”.
Ipak, praksa donosi mnoga razočarenja. Borha Lopez de Kastro stalno ponavlja kandidatima koliko je važno poznavanje njemačkog jezika. Nivo B2 je obaveza. Onaj ko se probije kroz birokratiju i nauči jezik u dovoljnoj mjeri, može da obezbjedi sebi najbolje moguće uslove u poređenju sa onima koji vladaju u otadžbini.
Ali, to probijanje je veoma teško. “Mnogi dolaze u Njemačku sa 15 godina bolničarskog iskustva na intenzivnoj njezi u svojoj zemlji, a ovde na njih gledaju kao na ljude koji nemaju pojma”.
Njemačka je u nuždi naučila kako da privuče ljude, ali u samim ustanovama te ljude najčešće nema ko da uvodi u posao. Osim toga, sada se već i “pročulo”da situacija nije tako ružičasta.
”Jedna stvar je imati osoblje, a sasvim druga je integracioni koncept koji se sprovodi kroz rad. Najčešće nema praćenja i analize rada, a glavni problem su nedostatak informacija i netransparentnost kada je riječ o uslovima rada” – kaže šef organizacije Enfermeras Alemania.
Sve to nije ništa novo za Kristinu Fogler koja već 33 godine radi kao bolničarka. Ona je i upravnica jedne berlinske škole sa njegovatelje i direktorka berlinskog obrazovnog kampa za zanimanja u sektoru zdravstva. Od prije godinu dana je i predsjednica Njemačkog saveta bolničara i negovatelja.
Zašto u Njemačku dolazi premalo njegovatelja? Foglerova nema dlake na jeziku: “Njemačka nije atraktivna lokacija za njegovatelje. I to se pročulo van Njemačke. Imamo komplikovan jezik i loše uslove rada, imamo najviše bolničkih kreveta a najlošiji raspored osoblja”.
Kristine Fogler je upoznala mnoge njegovateljice i njegovatelje sa Filipina ili iz Vijetnama koji su se poslije pet godina rada vratili u svoje zemlje. Zato što je njega starih lica lošija plaćena nego posao u bolnici, ili zato što im se smučila njemačka birokratija u kojoj izdavanje potvrda traje i po nekoliko mjeseci. I zato što članovima porodica pacijenata ne smiju da saopšte dijagnozu kada ljekar izađe iz bolnice poslije radnog vremena.
Zaključak Njemačkog savjeta bolničara i njegovatelja glasi: “Mogućnost da se zavrbuje osoblje iz inostranstva ne predstavlja trajan koncept u sektoru njege. Mora nam biti jasno da sa 100 odsto uloženog truda i sredstava ostvarujemo 20 do 25 odsto uspjeha. Osim toga, biće sve teže naći ljude, jer u sve više zemalja imamo nedostatak medicinskog osoblja”.
