Skip to main content

Čurović: Kada Crna Gora vrati srpskog ambasadora Vladimira Božovića poboljšaće se odnosi između Beograda i Podgorice

Čurović: Kada Crna Gora vrati srpskog ambasadora Vladimira Božovića poboljšaće se odnosi između Beograda i Podgorice



Čurović: Kada Crna Gora vrati srpskog ambasadora Vladimira Božovića poboljšaće se odnosi između Beograda i Podgorice

Oštri kritičar bivšeg režima kaže da se više neće nikad baviti politikom i da se njegov doprinos padu režima DPS-a završava kada Milo Đukanović bude pao 2023. na predsjedničkim izborima. Dodaje da se trenutna politička kriza može riješiti jedino dogovorom i dijalogom i da svi moraju da saslušaju jedni druge.

Čurović je posebno istakao odnos Beograda i Podgorice i dodao da će se riješiti tek onda kad se stisne petlja i vrati u Podgoricu protjerani ambasador Vladimir Božović, a u Beograd ode on kao kulturni atašee i novi ambasador. Takođe kaže da u Crnoj Gori nema nikakve velikosrpske hegemonije, jer je Crna Gora iznjedrila velike ljude kao što su Njegoš, kralj Nikola i drugi koji su doprinijeli srpstvu, ali da Dukljani moraju da od sebe prave žrtve i da stalno žive u nadi da će se vratiti na vlast.

677z381 Slavisa Curovic

Kaže da nova vlast mora da bude snažnija i čvršća u razvlašćivanju DPS kadrova u svim državnim institucijama i da se svi kriminalci i visoki funkcioneri bivšeg režima moraju procesuirati kako bi konačno režim pao, jer je trenutno samo u nokdaunu, a kako on ističe, čovjek u nokdaunu može da uzvradi najjači udarac i vrati se u borbu.

Da li imate želju da se vratite u Crnu Goru i pomognete našoj kulturi da se vrati na pravi put, jer svjedoci smo da je prethodnih trideset godina urušavana na svaki mogući način?

Ja imam ogromnu želju da se vratim i sve mislim da kad sam otišao za Beograd, prije 17 godina, da sam otišao na kratko i da ću da se vratim, ali to se pretvori u več 17 godina. Imam želju, ali ne na sve i ne na bilo šta. Zaista moram da kažem da sam bio ponuđen od strane ministarke Vesne Bratić i premijera Zdravka Krivokapića, međutim tada se nije vrijeme poklopilo da mogu da preuzmem mjesto državnog sekretara za kulturu i sport, a kasnije kada mi je Demokratski front nudio da preuzmem Crnogorsko narodno pozorište, mislio sam i sad mislim, ali se i pokazalo se da je od mene bolji kandidat Marko Baćović čiji rad svi hvale, pa čak i opozicija, jer je to jedan izuzetan čovjek. Naravno, to ne znači da se ja ne bih prihvatio nekoga posla i mislim da sam u nekim pregovorima koji su se mnogo otegli da preuzmem jedan dio odgovornosti oko spajanja srpsko-crnogorske kutlure, kako god to nazivamo, ali ja mislim da je to jedan prostor.

Mislite li da se sadašnja struktura vlasti adekvatno bori da povrati kulturu gdje joj je i bilo mjesto ili još uvijek kaska u mjestu?

Imamo najhrabriju i najbolju ministarku kulture u istoriji Crne Gore koja je učinila da se oni ljudi koji su Srbi, ali i oni koji su deklarativno Crnogorci ili drugih nacija izbore za svoje mjesto kvalitetom. O tome govori količina napada na nju i otrovnih strijela koje su bačene iz jezgra dukljanstva. Pošto sam ja u boksu čitav život, za mene je ona borac velter kategorije koji se bori sa superteškašima i zaista mislim da je mnogo bolje, ali naravno fale joj saradnici i struka oko nje, ima ona dobre ljude, ali nema dovoljno i mislim da toj ženi treba pomoći zaista, sama da se bori sa ovim vjetrenjačama, od Čirgića do dolje je jako teško, ali da ih ne boli ne bi oni toliko napadali i najviše ih Vesna Bratić boli. Tako da, bolje je sve, ali trideset godina su oni razarali, a 25 godina je dukljanstvo bila ideologija i ne možete da za godinu dana to ispravite, to je proces za koji treba najmanje dva mandata i ako bi se ja pitao ja bih je ostavio i ovaj i još jedan mandat, pa bi ona nešto i uradila. Takođe mislim, da je višak u njenom resoru nauka i sport, a za kulturu i prosvetu mislim da ona tu zna.

Poznati ste u javnosti kao oštar kritičar prethodnog režima, koliko je Vaš profesionalni život trpio zbog toga?

Mnogo. Ja sam ovdje jedini digao glas 2001. godine, bio sam mladi urednik na televiziji i mene su sklonili sa sporta, pisali mi otkaz u Crnogorskom narodnom pozorištu, prošao sam strašnu golgotu i jedno terorističko mučenje. Tako mučiti mladog čovjeka od 24. godine, koliko sam ja tada imao, pa to ne bi radili ni nacisti Jevrejima, makar su ih ubijali da se ne muče, ali ja sam bio jako uporan i čvrst i nisam odustajao ni pod prijetnjama, ni pod ucjenama, ni pod ponudama i to raznim ponudama. Da budem direktor Gradskog, da mi se da stan, znači sve je bilo samo da ćutim i ovo su sve provjerljivi podaci, 1/1. Ništa od toga nisam uzeo, nikad ništa, nulu i otišao sam trbuhom za kruhom i srećom Beograd me dobro prihvatio kao i svakog Srbina i svakog drugog čovjeka, jer to je ipak Konstantinopolj Balkana, kako reče Kusturica i ta moja karijera, koju sam tamo sam izgradio me spasila i moram reći vrlo dobro u današnjim okolnostima, situirala. Tako da sam ja postao jedan apsolutno nezavisan čovjek svojim radom, doduše kasnije od drugih, ali sam uspio.

slavisa curovic

Da li smatrate da glumci, odnosno javne ličnosti čija riječ ipak nešto znači u našem narodu treba glasno da govore i ne savijaju kičmu, pa čak i kad su neke velike stvari u pitanju? Vi ste na primjer pozvali Crnogorce koji žive u Srbiji, ali i one koji žive van bivše Jugoslavije da se vrate kući i daju doprinos u odbrani svetinja.

Jeste, pa onda nisam mogao da dođem deset mjeseci. Šalim se. Ja sam učio od najboljih i jednom sam rekao u jednom intervjuu: “Nekome je idol Marlon Brando, a nekome je idol Branislav Đaga Mićunović”. Onaj kome je idol, kao mladom glumcu Marlon Brando, kao pojam glume onda je on pojam buntovništva. Bunt može biti samo karakterni poriv, a nikako namještena stvar. Moj bunt je bio karakterni poriv. Ovima kojima je Branislav Đaga Mićunović komandant i kojima je on bio idol, odnosno čovjek kojeg oni kopiraju ponašanjem, naravno da su ćutali i ćutali su svi, svi do jednog. Oko Crkve nije ćutao još samo Pavle Ilić i Andrija Milošević pred kraj, naravno još Petar Božović i Marko Todorović, ovi tamo što su u Beogradu, ali iz same Crne Gore, niko! Zato što su bili navikli na mrvice, koji im bacaju ovi kao psima i tako su i živjeli. Prema tome, oni su kupovani za male stvari, ovi malo veći glumci za veće stvari, kao što su stanovi, itd. Apanaže su bile redovne, komisija proglašavala znamenite umjetnike, svi 750 evra na platu. To bi bilo isto kada bi sad Vesna Bratić proglasila mene i ove naše sad, e pa ne, mi tako nećemo i mi se tako ne ponašamo. Dakle i promjenom vlasti, niko iz moje porodice nije zaposlen u državnoj strukturi, po našoj samoj želji. Ni mog brata, ni moje žene, ni mene, ni mog strica, niko, svi smo ostali na istim radnim mjestima na kojima smo bili, da se pokaže, makar mi svojim primjerom da smo iskreno se borili da ovo čudo koje nas je snašlo trideset godina, padne, ova poslednja diktatura u Evropi, a jedna od rijetkih u svijetu. Tako da, kolege nisu dizale glas i mislim da su oni zbog toga ispaštali, provincijalizovala se Crna Gora, napravili su loše izbore, sve smo uništili što je moglo da se uništi.

Kako komentarišete to što su se pojedine Vaše kolege sjetile da “dignu” glas protiv urušavanja kulture tek nakon pada DPS-a, dok su za vrijeme njihove vladavine ćutali kao “zaliveni”? Da li se oni mogu nazvati kulturnim poslenicima ili samo “pripejd umjetnicima” koji su nezadovoljni zato što su im ukinute apanaže?

Nisu oni “pripejd”, oni su najgora vrsta dokaza da je pobijedila nivelatorska kultura laži i oni u toj laži žive i onda se odjednom osjećaju moćnima kada prelijeću na drugu stranu. Ti preletači mene ne zanimaju u životu. I o njima, njihov profesionalni život i domet govori da nisu napravili ništa. Profesionalni dometi su kada vas prizna čitav region, u našem slučaju glumce, jer govorimo srpski jezik, pa se razumijemo u 25 miliona. Prema tome, ne, oni se nisu nigdje dokazali i onda opet love u mutnom kao i obično. Sad što su slatkorječivi, pa neko na te priče pada, to molim lijepo, ja taj nisam.

Prošlo je godinu dana od promjene vlasti, a stiče se utisak da se u Crnoj Gori nije mnogo toga promijenilo (DPS-ov sistem vladanja nije demontiran, njihovi tajkuni i visoki funkcioneri nisu procesuirani, itd.) Šta je ono što zamjerate novoj vlasti? Šta su po Vašem mišljenju trebali da urade u prethodnom periodu, a nisu?

Hajde da počnemo s tim šta je dobro za ovih godinu dana. Ja sjedim kod vas u portalu “BORBA” i vrlo je udobno i lijepe su vam kancelarije, a u ono vrijeme režima bili ste u katakombama, dakle mi Srbi smo izašli iz katakomba, kao rani Hrišćani, pa možemo da se Bogu molimo, a da nas ne ubiju i to je dosta za početak. Dakle, to je osnovna vrsta slobode i za nju smo se izborili. Za šta se mi nismo izborili, a to je sistematska stvar, jeste na primjer da sam ja predložen za kulturnog atašea Crne Gore u Srbiji, prije mjesec dana i više ja sam predao papire u Upravu za kadrove i nikakvog odgovora nema, jer je tamo još uvijek DPS struktura. To vam govori o tome da razvlašćivanje nije bilo potpuno, ponekad me plaši kod nove vlasti što se oni ne osjećaju da su vlast, nego i dalje se plaše te vlasti. Vidite, niko od nas ovdje ne bi postojao da ona vlast ostala ili da se vrati.

SLAVISA vetar 620x0

Ono što najviše fali i šta narod čeka je odgovornost i hapšenje odgovornih za ovoliku pljačku naroda, za ovih neriješenih na desetine ubistava u Crnoj Gori, za ovoliko krijumčarenje narkotika, za ovoliko krijumčarenje cigareta, za sva ona nepočinstva koja su oni radili sistematski. Jer ovdje je sistem bio napravljen za kriminal, ovaj sistem nije pravljen za građanina i nije pravljen za boljitak Crne Gore za narednih 50 godina da nam bude bolje, nego za kriminalce. Tu se država mora s time jako dobro i brzo, što prije obračunati. Ja sve gledam kroz boks, ovaj protivnik koji se zove DPS i mafija je samo u nokdaunu, nije nokautiran, a čovjek u nokdaunu može da udari najjače i da nokautira u tom trenutku, svakog drogiranog boksera se čovjek plaši. Prema tome, oni to moraju da urade najbrže moguće, a ne ovako kao do sad svađajući se kao rogovi u vreći, nego da progutaju svoje sujet, da sjednu i dogovore se. Jedno veliko hapšenje riješiće mnoge probleme, jer će im biti jasno. Međutim, šta je dobro kod ove vlasti je što se ne krade, uštede su velike, ima ministara koji zavrjeđuju da budu ministri u bilo kojoj evropskoj zemlji.

Da li mislim da ih je malo? Da. Dalje, koraci koje je preduzimao premijer Krivokapić da se mirno izvede ova tranzicija, da se ne naljuti ni Istok, ni Zapad, ni Beograd, ni drugi su jedini bili mogući u ovom datom trenutku, jer mi smo premaleni da bi mogli da svojui politiku upravljamo ka jednom centr. Mi moramo da se povijamo i dovijamo, kako da preživimo. Tako da sam ja više zadovoljan, nego što nisam. Ono što fali i što će svako da vam kaže to je da veliki slučajevi moraju biti procesuirani, veliki slučajevi korupcije i lopovluka, na kraju i kriminala i veći dogovor parlamentarne većine, a ja se samo nadam da će ona i ostati, da se neće naći neki Darko Pajović ili Drago Đurović koji bi se prodao ne đavolu, nego crnogorskom užasu. Ja bih se onda plašio i najgorih mogućih scenarija u Crnoj Gori, od bunta naroda, do najgorih scenarija koja neću da kažem.

Svojevremeno ste bili aktivni sudionik političkih zbivanja u Crnoj Gori, da li dijelite utisak da je politička situacija haotična i mislite li da se nazire izlaz iz ove krize i kako bi on izgledao po Vašem mišljenju?

Da se ja pitam? Ja sam prvo rekao da se nikada više neću baviti politikom, jer sam prvo probao da se bavim politikom u Crnoj Gori i kasnije sam rekao nikad nigdje na ovom svijetu se neću baviti politikom. Da pomognem, uvijek, ali da se bavim politikom više nikad. Imao sam ponuda raznih i to koliko juče. Ja sam svoj posao obavio, pao je diktator, još da padne sa mjesta predsjednika 2023. i ja sam završio. Za mene je najvažnija 2023. godina, jer te godine mora da padne Milo Đukanović, tada je moja misija u politici završena.

Da se ja pitam, dogovor bi bio čvrst. U Crnoj Gori ljudi drže do riječi, barem je tako na papiru, to što je na papiru bi moralo da se poštuje, ali ne može izvan strukture Vlade ostati 38 poslanika, to je nemoguće, apsolutno nemoguće. Da sam na mjestu Dritana Abazovića, poslušao bih šta tih 38 ljudi ima da kaže, a da sam na mjestu ovih 38 poslušao bih šta Abazović predlaže, s obzirom na to da je on naša spona ka evroatlanskim centrima moći. Prema tome, mora se izjednačiti odgovornost svih, pa kada svi imamo odgovornost onda ta mašina radi, to je kao jedan sat, jedan mehanizam. Čini mi se da bi ono osnovno bilo da se drže date riječi i da jedni protiv drugih javno ne rade, jer to mora biti jedna porodica. Porodični problemi se ne rješavaju na ulici, nego kući i to ne u parlamentu, nego na dogovoru stranaka, a u parlamentu treba unisono da djeluju, jer preko puta je mafijaška hobotnica sa 40 poslanika koji su u svakom trenutku spremni da kupe nekoga, ucjene ili zaprijete. E to, mora biti svakome u glavi.

Živite u Srbiji već 17 godina kako ste i rekli na početku intervjua, kada će se normalizovati odnosi između Beograda i Podgorice, što se i očekivalo nakon promjene vlasti, ali do toga nikako da dođe?

Odnosi između Beograda i Podgorice će se normalizovati kada ja postanem kulturni ataše, kada se postavi ambasador Crne Gore u Srbiji i kada se Božović vrati u Podgoricu kao ambasador, tada ćemo znati da imamo neke svoje ljude. I biće riješeni odnosi, jer ćemo raditi na kulturnom povezivanju, na diplomatskom povezivanju, na strateškim partnerstvima oko kulture, oko industrije, oko otvaranja pogona, oko toga da je Srbija u zamahu i da to treba iskoristiti. To su naša braća sa kojima možemo da se dogovaramo, to je jedina zemlja sa kojom mi nismo ratovali u istoriji, to je apsolutno jedan isti narod i taj jedan isti narod počinje da spaja auto-put, pa ćemo ga napraviti nekim fabrikama, pa modernizacijom pruge, itd. Toliko divnih stvari bi mogli da uradimo, samo da se riješi i stistne petlja i kaže: “Šaljemo ovu dvojicu u Beograd, Božovića vraćamo u Podgoricu i idemo da radimo zajedno!”. Ne moramo, jer više nismo ista država, ali smo isti narod. Ja pod istim narodom smatram i Bošnjake i Muslimane, jer to nisu ljudi iz Anadolije spušteni padobranom,već starosjedioci kao i mi. Prema tome, mnogo toga bi moglo da se uradi, ja vam kažem da bih ja taj posao obavio, u roku od šest mjeseci. Vrlo jednostavno.

Kako komentarišete navode crnogorske opozicije o velikosprskoj hegemoniji koja se navodno vodi iz Beograda i sprovodi nad Crnom Gorom i regionom i da li ta tvrdnja ima uporište u sadašnjem trenutku?

Ti jadni, patetični, dukljanski fanatici moraju da izmisle neprijatelja ne bi li svoje glasačko tijelo i sami sebe držali u nekakvoj stalnoj želji da se vrate. Niti ima velikosrpskog nacionalizma, niti ima velikosrpskog hegemonizma u Crnoj Gori, zato što je Crna Gora dala Njegoša, a ako je tako onda je i on velikosrpski nacionalista, onda je i kralj Nikola sa himnom ” ‘Onamo, ‘namo” velikosrpski nacionalista, onda su svi oni sinovi naši koji su toliko dali srpstvu hegemonisti. Prema tome, neka počnu iz svoje kuće, svako je dao po nekog, onaj nesrećnik koji je bio rektor Univerziteta Crne Gore je slomio đedovu nadgrobnu ploču zato što je pisalo da je srpski junak. Tako neka počnu iz svojih kuća da vide da su njihovi preci bili Srbi, da u svojoj porodici imaju Srbe, da su se iz mješovitih brakova rađali. Dakle, nikakvog velikosrpskog hegemonizma nema, nego ima ugroženosti interesa klijentelističke kaste dukljanizma koji je u Crnoj Gori proizveo zamalo bratoubilački rat. To bi bio jedini rat koji bi počeo u dnevnoj sobi neke kuće gdje bi otac ubio sina, sin oca, itd. Prema tome, njih nipošto više ne treba slušati, ni uzimati za ozbiljno, neka to ostane relikt prošlosti i neka se oni sami redovno okupljaju i sami sebe gorde i hrabre, kako su ugroženi od aveti velikosrpskog hegemonizma, koji ne postoji, jer dok je Njegoša, kralja Nikole, Svetog Petra Cetinjskog, oni o tome ne smiju da pričaju. To je isto kao kad bi Englezi rekli, Šekspir je genocidan.



Komentari

Subscribe
Notify of
0 Komentara
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare

Povezani članci