kolumna
Đavo i krst
Đavo i krst
Piše: Bećir Vuković
A bezbožnici, i svaki komunistički nakot do danas, upravo iznevjeravaju Slovo ljubavi Gospodnje.
Prema Jevanđelskim vijestima, mržnja je najveće zlo koje može da zarobi i dokrajči čovjeka. Takva mržnja dovede brata na vrata, i brat udari na brata, i otac na sina, i sin na oca.
O mržnji kao najvećem zlu, opominju još i starozavjetne priče, koje sustopice prate i nas, do danas…
Povampirena mržnja u Crnoj Gori koja i jutros talasa, do nesagledivih razmjera razvili su komunisti. Narod je davno poznao da se radi o udaru đavola na Krst.
Komunizam je projekat smišljen da sruši pravoslavni duh, i redom urva sve do svijeće i porodice. Nije tajna ni ko je skovao taj pakleni projekat, svjedoči i istorija i istorijska misao. Isti su i raspeli Gospoda.
Zato se i čudim onima koji se čude otkuda tolika provala mržnje u Crnoj Gori. Bilo bi čudno da je ta mržnja iznenada provalila juče ili danas, ali, ta mržnja traje od 1941.
Podjele nisu od juče niti od prekjuče, podjele su dosta starije, starije i od vašeg pisca. Od kad znam za sebe, još kao dijete ispod ponjave slušao sam noćne priče staraca o zločinima komunista, o prosipanju mozgova niz točila, o vješanju duša po dračama, o satiranju golih i bosih niz litice i ždrijela. Slovom, o zločinima i zvjerstvima komunista nad Srbima.
(Samo se u Crnoj Gori ljudsko stratište nazvalo Pasjim grobljem. Takvo ime ljudskom stratištu mogli su dati samo crnogorski komunisti.)
Ni ustaše nisu posezale za takvim imenima..!
Samo u Crnoj Gori nisu otvorene jamure u kojima vape nedužne žrtve. Samo u Crnoj Gori vrata komunističkog pakla nikad nisu zatvarana. Pakao i komunizam u Crnoj Gori – crna je knjiga – koju, evo, svakog dana dopisujemo…
Cijelo vrijeme od ’45. do danas, na svaki način uporno je oblikovan sistem podjela i nepodobnosti, sistem drugosti. Takav je i danas sistem vaspitanja i vaspitavanja, obrazovanja, otuđivanja, usmjeravanja kroz istu matricu – kroz mrežu laži i mržnje.
Nije bilo pizdače koja nije smjela opsovati popa, i propjevati pjesmu o popovoj bradi, koju je pjevala i njena baba, ili svekrva skojevka – proleterka. Takve – suludnice – skojevke igrale su u kolima na trgu oko ubijenih, igrale u kolima oko leševa, i skrnavile leševe, u Kraljevu isto kao i Trebinju, i diljem srpskim zemljama. Takve su i proglašavane narodnim heroinama.
Nije strašno što su komunisti i postkomunisti opljačkali cipcijelu Crnu Goru, još je strašnije što je taj ideološki sistem na vlasti do danas.
Srbi u Crnoj Gori komunističke su žrtve na nečuvene i neviđene načine. I, samo se Srbi u Crnoj Gori mogu izboriti za svoje ime, i svoju slobodu i pravdu. U toj borbi moraju istrajati, i kroz sve predstojeće izbore, i na popisu. Predstojeći – popis – jeste i najvažnije poglavlje u novijoj istoriji Crne Gore.
Hajka na Marka Kovačevića, predsjednika opštine Nikšić, istovremeno znači i progon i hajku na svakog Srbina u Crnoj Gori. Što bi uradili Marku Kovačeviću, isto, i sa istom strašću uradili bi svakom Srbinu, i ne samo Srbinu iz Crne Gore, nego svakom Srbinu na svijetu.
Na zdravlje našem Marku, koliko su komunisti ubili predsjednika opština i srezova. Koliko vladika i sveštenika..
(Komunističko zlo je bezobalno, još priključeno na zarđali prozapadni respirator…)
Riječi – klanje – i slična ludila, koje se bez posledica slobodno šire društvenim mrežama, ne mogu se nikako drukčije prevesti nego kao crnogorski ustašluk.
Ne treba tu mnogo nauke i polemike. Stari je nauk da se ne polemiše sa đavolom. Srbi u Crnoj Gori moraju se sabrati oko krsta, oko svoje političke platforme, oko svog nacionalnog cilja, sada ili nikada.
Ko istraje i izaći će na brijeg, i okrenuti lice Gospodu.
Na Bogojavljenje 2023.