Raković: Manjinski narodi treba da prihvate Mandićevu ruku pomirenja

Piše: dr Aleksandar Raković

Ipak, strukture koje čine sadašnju većinu u Crnoj Gori ne nastupaju sa zajedničkim kandidatom već će na predsjedničke izbore izaći sa četiri kandidata (Andrija Mandić, Aleksa Bečić, Jakov Milatović, Goran Danilović) što dovodi do toga da Milo Đukanović neće biti poražen u prvom krugu već je očekivano da 2. aprila 2023. bude drugog kruga u kome će takmaci biti Andrija Mandić i Milo Đukanović.

Đukanovićeva računica je bila da na predsjedničke izbore izađe samo ukoliko sadašnja većina nastupi s više kandidata što, zbog rasipanja njihovih glasova na više takmaca, daje Đukanoviću sigurniju šansu da uđe u drugi krug. Pritom, Đukanović računa da će, zbog mogućih međusobnih sujeta kandidata sadašnje većine, moći da pobjedi na predsjedničkim izborima i pokrene novi talas antisrpstva, povezanog s pljačkom kao privrednom granom. Na tim elementima je Demokratska partija socijalista izgradila svoj srbofobni identitet.

Naime,  od 1997. do 2020. lider segregacionista Milo Đukanović je od Crne Gore, stopljene sa Demokratskom partijom socijalista, kreirao ideološku antidržavu Кraljevini Crnoj Gori i Republici Srbiji. Đukanovićeva antidržavna hobotnica bila je istovremeno i paralelna ekonomska tvorevina, u čijem je stvaranju, razvijanju i odbrani učestvovao čitav Đukanovićev državni aparat.

Stoga je krajnje riskantno dovesti Crnu Goru u situaciju da Milo Đukanović, kao mutant koji je u sebi ujedinio antidržavnu hobotnicu i ideologiju radikalnog hrvatstva, ostane na mjestu predsjednika Crne Gore, obezbedi predsjednički imunitet i nastavi da radi na, kako je rekao u decembru 2018. godine, izgradnji „crnogorskog domovinskog identiteta“. Ne treba posebno pojašnjavati da ne postoji nikakav drugi domovinski identitet osim hrvatskog.

Milo Đukanović i sadašnju kampanju gradi isključivo na srbofobiji i širenju straha od Srbije i Rusije. Pored toga, Đukanović sije jabuku razdora između srpskog naroda i manjinskih naroda. Đukanović time usmjerava ljude jedne na druge. On ne želi pomirenje u Crnoj Gori. Upravo je suprotno – Đukanović želi da ostane vladar koji na psihotičan način vlada građanima koje je zavadio. Đukanović će se osjećati jakim u onoj mjeri u kojoj drugi prihvate njegovo sejanje mržnje. Ta ličnost je oličenje političkog zla.

S druge strane se nalazi Andrija Mandić, kao kandidat naroda. Svoju kampanju bazirao je na pozitivnim porukama sklada, mira i tolerancije. Mandić vjeruje u to da može da pomiri Crnu Goru. Ne obazire se na spoljna spoticanja jer smatra da je njegova mirotvorna politika superiornija od raznoraznih subverzija. Mandić se isključivo oslanja na podršku građana Crne Gore, ogromno lično političko iskustvo, porodične vrijednosti i reputaciju borca za ljudska prava.

Naime, mora se imati u vidu da je Mandićeva višedecenijska borba za prava srpskog naroda u Crnoj Gori, bila izričita borba za ljudska prava, za dostojanstvo svih građana Crne Gore, kako i oni ne bi bili izloženi aparthejdu – segregacionizmu koji je Demokratska partija socijalista nametnula protiv srpske nacije. Srbi su sami sebe izložili tome da, kao najbrojnija nacija, budu svod svim građanima, zaštita od toga da drugi narodi ne postanu lak zalogaj ozloglašene Demokratske partije socijalista.

S tim u vezi, manjinski narodi ne bi smjeli da zaborave, i da ispuste iz vida, da je Đukanovićev režim i prema njima koristio metodologiju segregacionizma: prema muslimanima početkom devedesetih, a prema Albancima početkom dvehiljaditih. Đukanović ih je koristio, kad mu je odgovaralo, kao šahovske figure u partiji koju je on lično igrao protiv Srba u Crnoj Gori. Muslimani i Albanci služe Đukanoviću kao lutke na koncu. Đukanović prema njima nema nikakvih pozitivnih emocija. Naprotiv, Đukanović ih prezire isto kao i Srbe.

Stoga bi manjinski narodi trebalo da prihvate ruku pomirenja i povjerenja koju im je pružio Andrija Mandić. Srbi ne žele da koriste niti muslimansko niti albansko stanovništvo da bi ih zavadili s nekim drugim. Dogovor kuću gradi. Svi smo mi djeca našeg jednog geografskog prostora na kom živimo vjekovima. Odlazak manipulanta Mila Đukanovića u lošu prošlost omogućio bi svim narodima u Crnoj Gori da prodišu i pronađu prihvatljiva međusobna rješenja.

Кada je riječ o Aleksi Bečiću, dobro je što se u ovoj kampanji vratio srpstvu. Nastupio je s ćirilicom, srpskim jezikom i iskazivanjem pripadnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Bečić je konačno izašao iz mimikrije koja ga je godinama iskorjenjivala. Jedan od vrhunaca te mimikrije bio je sporazum koji je potpisao sa Zdravkom Кrivokapićem i Dritanom Abazovićem, da Crna Gora neće u upotrebu vratiti istorijske simbole koji su bili odlika njenog srpstva. Srbima u Crnoj Gori to nije i ne može biti po volji.

Među kandidatima koji izazivaju pažnju jeste i Jakov Milatović. Ovaj takmac takođe potiče iz srpskog miljea, iako se iz pomodarstva ne izjašnjava kao Srbin. Milatović, zajedno sa Milojkom Spajićem, ostaje upamćen po populističkim mjerama povećanja plata kako bi mu to poslužilo kao lansirna rampa za osnivanje stranke i političke aspiracije. Međutim, i Milatović i Spajić su vrlo lako zaboravili da ih je u politiku zapravo lansirala pobjeda koalicije „Za budućnost Crne Gore“ i podrška Demokratskog fronta da njih dvojica, kao potpuni anonimusi, zasednu u ministarske fotelje koje im nisu pripadale.

Pored toga, Milatović i Spajić su ostali upamćeni kao članovi Кrivokapićeve „delegacije“ koja je doputovala u Srpsku patrijaršiju da odbije potpisivanje Temeljnog ugovora između Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve. Iako ima glasina da su Milatović i Spajić na tom sastanku bili najglasniji, istina je da se nisu ni čuli. Pitanje je šta bi uopšte mogli da dodaju besmislicama koje je tog dana izgovorio Zdravko Кrivokapić.

S tim u vezi, nije nevažno što je Zdravko Кrivokapić prefarban u zelenu mrlju i isključen s freske u Sabornoj crkvi Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Ne kaže se zabadava – čist račun, duga ljubav. Za razliku od Кrivokapića, Abazović je kazao srpskom patrijarhu Porfiriju da će potpisati Temeljni ugovor čak i ako njegova vlada posle toga padne. I učinio je to. Što se tiče držanja riječi – Abazović se pokazao kao čovjek, a Кrivokapić kao nečovjek.

No, da bi Đukanović u drugom krugu bio savladan, vrlo je važno da kandidati koji danas čine većinu podrže jedan drugog u drugom krugu predsjedničkih izbora – ko god da od njih trojice obezbijedi to mjesto. Lične sujete i rivalstva padaju u drugi plan kada je riječ o obračunu s Milom Đukanovićem. Građani Crne Gore to očekuju. Poraz Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima donijeće radost prostorima bivše Jugoslavije ili tzv. Zapadnog Balkana.

No, Đukanović mora da snosi posljedice za haos koji je napravio. On je veoma dužan i taj dug u političkom smislu mora da se naplati. Ukoliko se taj dug od Đukanovića ne naplati, postoji mogućnost da on ili neko sličan njemu počini istovjetna ili srodna nedjela prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, deci, omladini, ženama, starcima i ostalim građanima Crne Gore.

Na kraju, ovo je vrlo važno. Andrija Mandić je pokazao da je spreman da strada za pravdu, demokratiju i odbranu ljudskih prava. Bio je jedan od pokretača odbrane Srpske pravoslavne crkve. Кao odgovor, Đukanovićev režim izložio je porodice Andrije Mandića i Milana Кneževića linču, progonu i tamničenju. To su dodatni argumenti koji bi Mandića kvalifikovali za pobjednika nad Đukanovićem. Stoga bi Mandićeva pobjeda mogla da se tumači i kao konačni trijumf nad aparthejdom. Mandićeva ruka je ispružena svima i njegov trijumf bi suštinski doprinio stabilnosti Crne Gore.