Skip to main content

analiza

Vukićević: Za razliku od političkih predstavnika, narod je položio ispit prije dvije godine

Vukićević: Za razliku od političkih predstavnika, narod je položio ispit prije dvije godine


Nakon dvije godine od izbornog poraza diktatorskog režima i istorijske pobjede opozicije, a imajući u vidu aktuelni period političke nestabilnosti, možemo zaključiti da građani Crne Gore ne mogu biti zadovoljni demokratskim iskoracima koje je ostvarila naša zemlja.
Nakon dvije godine od izbornog poraza diktatorskog režima i istorijske pobjede opozicije, a imajući u vidu aktuelni period političke nestabilnosti, možemo zaključiti da građani Crne Gore ne mogu biti zadovoljni demokratskim iskoracima koje je ostvarila naša zemlja.


Vukićević: Za razliku od političkih predstavnika, narod je položio ispit prije dvije godine
Vukićević – Foto: Facebook

Autorski tekst prenosimo u cjelosti:

Dakako, opštem stanju demokratije ne pomaže ni činjenica da je naša država i dalje u ulozi neke vrste zapadnog protektorata, u okviru kojeg strani centri moći i te kako utiču na politička dešavanja, a često i upravljaju političkim procesima.

Uopšteno govoreći, moglo bi se reći da su slobodni ljudi koji su porazili režim Mila Đukanovića, tokom čitavog ovog procesa „položili ispit“, prije svega sopstvenom masovnošću na litijskim protestima prije izbora, a i na sami dan izbora. S druge strane, njihovi politički predstavnici, oličeni u rukovodstvima raznih partija, takav ispit nijesu položili. Iz prvenstvenog razloga što su, najčešće, političke interese sopstvenih partija stavljali ispred opštih, ne uspjevši da ostvare prijeko potrebnu slogu koju su od njih zahtijevali građani.

No, i pored ove opšte odgovornosti rukovodstava stranaka, ubjedljivo najveću krivicu za neuspjeh prve post-diktatorske Vlade snosi njen tadašnji predsjednik, Zdravko Krivokapić. On je u jednom trenutku, na prilično šokantan način, odlučio da se ne prihvati svoje projektovane uloge, tj. odustao je da predstavlja kohezioni faktor između heterogenih koalicija koje su u Parlamentu podržavale njegovu eksperimentalnu, ekspertsku izvršnu vlast.

U jednom momentu, oglušivši se i o moje zdravorazumske savjete – a tada sam bio njegov savjetnik – Krivokapić je odustao od uloge pomiritelja, tj. nekoga ko će neprestano tražiti kompromise, ko će miriti i sanirati. Umjesto toga, a vjerovatno pod pritiskom nekoga sa strane, on je odlučio da politički zarati sa sopstvenom izbornom listom, i da vlada metodom ucjene, umjesto metodom kompromisa. Bilo je jasno da takva izvršna vlast ne može biti duga vijeka, i nju je oborila Ura, kada je rukovodstvo te partije uvidjelo da Krivokapić pokušava da im pronađe „zamjenu“, u vidu stranaka nacionalnih manjina.

Nakon pada Krivokapićeve Vlade uslijedio je još jedan politički eksperiment pod patronatom određenih zapadnih adresa, u vidu Abazovićeve izvršne vlasti, a koji je imao spoljnu podršku DPS -a, što je bio i osnovni faktor njegove neodrživosti. Iako se i u ovom slučaju radilo o projektu koji nije izraz narodne volje, Abazovićeva Vlada je pored nekih negativnih rezultata, kao što je zapošljavanje kadrova bivšeg režima, ostvarila i određene pozitivne, date u potpisivanju Temeljnog ugovora sa SPC i na polju borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala.

U okviru stanja trenutne političke nestabilnosti, od suštinskog bi značaja bilo obezbijediti prve slobodne izbore u Crnoj Gori. Da li će partije koje su pobijedile na izborima prije dvije godine uspjeti da se izbore za njih – ostaje da vidimo. I pored aktuelne sumorne situacije, treba imati u vidu da je, generalno, nakon pada nekog diktatorskog režima neophodno da prođe više izbornih ciklusa kako bi društvo konačno zakoračilo stazama demokratije. Dakako, ako u tom procesu ne bude pretjerano ometano od inostranih centara moći.

Što se tiče položaja srpskog naroda, od velikog je značaja što prije održati prvi slobodni popis stanovništva, koji će pružiti realniju sliku onoga što Crna Gora danas zaista jeste. Politički predstavnici srpskog naroda morali bi da ostvare blisku saradnju sa srpskim kulturnim institucijama u Crnoj Gori, a i svim ostalim. Između ostalog, takvom saradnjom bi se ostvarili rezultati na polju identitetskih politika, koje podrazumijevaju ukidanje nacionalne diskriminacije i intervencije u oblasti državnih simbola: uvođenje trobojke, srpskog jezika kao službenog, itd. Takve aktivnosti niko drugi ne bi trebalo da vidi kao odraz nekakvog „nacionalizma“, već kao normalan i prirodan, demokratski proces vraćanja Crne Gore sebi.



Komentari

Subscribe
Notify of
0 Komentara
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare

Povezani članci