Gdje je nestao sportski duh?

Piše: Teodora Kipa, filantrop

Znamo da je džudo borilačka vještina koja se tretira kao hladno oružje, ali zbog toga sa jasnim pravilima za koja je zadužena Svjetska džudo federacija. Prije nego li takmičari postanu KADETI, što znači prije šesnaeste godine života, tehnike gušenja i poluga su striktno zabranjene.

Na takmičenju koje se odigralo u subotu, 10. decembra u kategoriji STARIJIH PIONIRKI, jedna od takmičarki uspavana je od strane druge takmičarke. Odrađena joj je tehnika gušenja zahvatom preko glave. Djevojčica je nekoliko sekundi pred gubitak svijesti trznula nogama, a nakon toga ostala je nepomično da leži na tatamiju, dok joj je glava još uvijek bila prekrivena stiskom nogu druge takmičarke. U žaru borbe, protivnica nije osjetila da je došlo do tehnike gušenja, i da je njena vršnjakinja izgubila svijest. Sudija nije prekinuo meč, već je čekao standardni istek vremena kao u pitanju bilo kakvog zahvata, a ne tehnike koja je u vještini džudo-a sa razlogom dozvoljena samo iskusnim borcima. Curica je sekundama ležala bez svijesti, bez reakcije sudije, bez reakcije pomoćnika sudije i bez reakcije predsjednika komisije. Kada je vrijeme napokon isteklo, trinaestogodišnjakinja nije pokazivala znake života. Sudija, koji je sudio ovaj meč, ostao je nepomičan. Nije imao čak ni instiktivnu reakciju- da curicu vrati u život. Pomoćni sudija je sjedio u svojoj fotelji bez pomaka, a dežurni doktor se, uprkos uzvicima publike i trenera, nije pojavio. Iako se u džudou (čija pravila se poštuju kao svetost, ili ipak ne?) nipošto ne smije zgaziti strunjača obućom i ući na borilački tatami ukoliko nemate ulogu sudije, djevojčicu je morala spasiti njena trenerica koja je ušla u borilište, okrenula je takmičarku na stranu i izvadila joj jezik iz usta. Djevojčica je došla sebi nakon pet sekundi. Meč je zvanično završen, a takmičenje se nastavilo kao da je sve proteklo u savršenom redu.

Uprkos svim prigovorima trenerice onesvješćene djevojčice koja je po zvanju Majstor džudoa PETI dan, komisija je tvrdila da do gušenja uopšte nije došlo! U nedostatku znanja granali su rukama i vikali poput ljudi koji nikad nisu čuli da ju-do sa japanskog znači nježni put. Očigledno je da njima nije bio važan život trinaestogodišnje djevojčice, već agresivna odbrana kojom su pokušavali (i uspjeli?!) da sačuvaju svoje pozicije i odbrane sopstvenu grešku.

Ovakav propust sudija i neupućenost same takmičarke (za koju je odgovoran njen trener), po pravilima Svjetske džudo federacije određen je diskvalifikacijom same takmičarke koja je uradila zabranjenu tehniku, ali i diskvalifikacijom sudije koji nije prekinuo meč na vrijeme. Ono što bi trebalo da (ja se nadam) para sva čula i sve organe ljudskih bića je činjenica da NIKO NIJE PRITRČAO DA PRUŽI PRVU POMOĆ, da NIKO NIJE SNOSIO ODGOVORNOST i što je još fatalnije, da NIKO NIJE PRIŠAO DA PITA ZA DJEVOJČICINO STANJE! Nijedna diskvalifikacija, nijedna opomena, nijedna zabrinuta riječ i nijedna zabrinuta facijalna ekspresija!

Čovjek treba da misli, pretpostavimo i da osjeća ili osjetimo da treba da pretpostavi i da se, recimo, zapita. Prvo što mi pada na um je- da li smo ljudi ili smo kotizacija za džudo takmičenje u iznosu od 10 eura?

Prije nego li se usudim da postavim niz pitanja koji ovakve slučajeve, pod ovakvim okolnostima čine bezizlaznim, a Čovjeku je uvijek stalo do izlaza,  istaknuću još samo jedno: džudo je od strane UNESKA priznat kao najzdraviji sport za mlade.

Dobro. Recite Vi meni… Kakav im primjer ovakvo suludim i nepravednim incidentima pokazujemo? Ako je sportski duh vrlina svakog sportiste, što pod tim duhom podrazumijevamo?  Pedagoški pristup koji zastupa veličanje nepravde? Koji segmenat ovog događaja je uticao pozitivno na bilo koje dijete iz te hale? Da li je sportski duh pobjeda pod svaku cijenu, osvajanje bez predumišljaja, ili je sportski duh istrajnost unutrašnje borbe i prevazilaženje sopstvenih granica? Što reći djeci koja su više od pola svog života provela na strunjačama nakon ovakvih iskustava? Da se bore jače? Da ne mare na sredstva? Ili im možda treba reći da u Crnoj Gori vlada bezakonje i da treba da se naviknu na ljude koji nisu ljudi, već gladijatori? Ili ih možda treba ubjediti da nastave dalje, jer sportski duh savladava sve prepreke?! Koji duh i kakav duh, objasnite mi – kako to objasniti djeci? Šta da uradi trenerica koja mora da zaštiti svoje takmičare, u trenutku kada je okružena sa petoro muškaraca koji viču i granaju rukama ističući svoj talenat za nekontrolisanu dominaciju?  Da trenerica, usljed svog  Majstorskog zvanja Petog dana, ne može da ih zaštiti baš zbog toga što ima isuviše znanja?

Zbog čega sudija nije prekinuo meč i kako smo došli do toga da džudo sudija ne umije da prepozna tehniku gušenja?!

Ko je PIONIRIMA  pokazao tehniku gušenja i dozvolio im da je primjenjuju?!

Zašto na takmičenju džudo-a niko ne umije da primjeni prvu pomoć? Gdje je dežurni ljekar na takmičenju borilačke vještine u trenutku kada takmičarka gubi svijest?!

Treba li da se provjeri čitava crnogorska garnitura u ovom OLIMPIJSKOM SPORTU?

Ako ne kaznimo diskvalifikacijom ovakav incident, što poručujemo djeci zaljubljenoj u džudo vještinu?! Da postanu što? Da teže čemu?

Ako zažmurimo na neljudskost, ko smo mi?

 Treba li u ovakvim slučajevima neko da se tuži? Koja je procedura? Formalni prigovor Džudo savezu Crne Gore na kojem će da vijećaju isti ti ljudi koji okreću srce ovakvim događajima, braneći se poput hijena, bez smjelosti da priznaju grešku i bez osjećaja zabrinutosti?

Da je došlo do pogubnijeg ishoda, ko bi snosio odgovornost? Treneri? Sudije? Doktori? Ambasadori? Predsjednici komisija?

ČIJA  ODGOVORNOST ODLAZI U BOŽJE RUKE?!

PS

Roditelji nisu inicirali da ovaj tekst izađe u javnost i stoga im se izvinjavam, ali ovo je veće od svih nas i ne tiče se lične borbe i ega (zbog čega i nisu stavljeni inicijali), već univerzalne pravde i potrebe da se zaštiti sportski duh.