Mihina supruga opisala kako su izgledali njegovi poslednji dani: Iz šokantnog razloga suzu nije pustila

– Bila je to veoma teška godina, prvih nekoliko mjeseci sam bila šokirana da nisam mogla ništa da uradim – govorila Arijana Mihajlović Verisimu o smrti svog muža godinu dana nakon toga.

– Shvatila sam da moram da idem naprijed, inače bih i ja umla. Učinila sam to za svoju djecu i u čast sjećanja na Sinišu koji je bio borac i volio život – tvrdila je.

Upoznavanje

– Upoznali smo se kada sam imala 23 godine, onda smo se vjenčali i dobili djecu. Bila je to divna ljubav koja je trajala 27 godina, zahvalna sam što sam živjela život sa njim – navela je. Na odmoru u Sardiniji shvatila je da je previše umoran i da mu se nešto dešava.

– Onda u jednom trenutku više nije mogao da hoda, ali u bolnici nisu razumjeli šta nije u redu. Onda je otišao na posao. Jedne večeri me nazvao i rekao mi da mora da razgovara sa mnom i da ima leukemiju. Nisam znala šta da radim i tada sam mu rekla da ćemo se zajedno suočiti sa svim.

Bili smo veoma jaki i mislila sam da ćemo pobijediti. Posle prve transplantacije oporavio se. Posle dvije i po godine imao je recidiv i tada sam shvatila da ga gubim i odatle je sve krenulo nizbrdo. Četiri godine bolesti su bile poražavajuće. Tek treba da se oporavim od onoga što sam vidjela u bolnicama. Doktori su učinili sve što su mogli, ali nažalost ništa nisu mogli da urade. Vidjeti užas u Sinišinim očima bilo je dramatično – rekla je ona.

Jednu rečenicu će pamtiti.

– U Bergamu su mi doktori rekli da ništa više ne može da se uradi, a po povratku kući rekao mi je „Žao mi je što ne vidim svoju djecu kako rastu”. Zato smo odlučili da im ne kažemo. Bili smo u bolnici i osjetila sam da odlazi i rekla sam mu da ću se pobrinuti za dječake – rekla je Ariana za Ilmattino prisjećajući se svih trenutaka:

„U trenutku kada je preminuo, bila sam u takvom šoku da sam se svima nasmješila. Možda, jer je gubitak muža bio moj prvi gubitak. Posle, mjesecima, osjećala sam se kao da se pitam da li sam luda. Sinišino prisustvo u kući je i dalje bilo jako. Osjećala sam njegove ruke na svojim rukama.

Čula sam buku njegovih papuča u kuhinji. I jedne noći, osjetila sam ga kako leži pored mene u krevetu, osjetila sam kako dušek tone na jednu stranu. Onda sam počela da razgovaram sa drugim ljudima koji su pretrpjeli gubitak i otkrila da nisam jedina.“

Nije znala kako da se vrati normalnom životu i svakodnevim obavezama, osjećala se prazno i izgubljeno. Tada je shvatila da joj je potrebna stručna pomoć, kako bi se izborila sa osjećanjima.

– Nikad nisam plakala jer mu je stalo do mene, nisam htjela da me vidi nesrećnu. Ali u trenutku kada je umro srušila sam se. Željela sam da mu kažem mnoge stvari, ali morala sam da budem kao kamen i nisam mogla da dozvolim sebi da se srušim. Dva dana prije nego što je umro rekao mi je da me voli.