Dejan živi u oronuloj kući i brine o nepokretnoj majci i sestri, bez uslova dostojnih čovjeka

On brine se o dvije nepokretne osobe, sestri i majci. I sve bi, kaže, nekako i izdržao, da makar ima uslove dostojne čovjeka. Međutim, on nema ni kupatilo, niti veš mašinu, kao ni druge uređaje da mu olakšaju život.

U dvije sobice oronule kuće stalo je samo ono što je nužno tri kreveta, šporet i sto, a u hodnik, skoro do plafona, sve što je nepotrebno. Zimi prokišnjava, a ljeti unutra sve gori od toplote i nagomilanih stvari.

I dnevna i spavaća soba

Kad nemaština i bolest zakucaju na vrata, onda se ništa ne baca i ničeg se ne odriče. Tako živi ovaj mladi čovjek sa dvije nepokretne žene u svom domu. I to najvažnije, i jedine u njegovom životu.

Sličnu sudbinu dijeli i sestra Ljiljana Isaković (45). Njoj je oduzeta je i ruka i noga. Moždani udar učinio je da ih ne osjeća. Kada je muž umro od korone, ona se vratila kod majke i brata nadajući se da će tako olakšati muke. Uz pomoć štapa jedva da može da se obuče, za ostalo je zadužen brat Dejan.

“Ja ne mogu ništa da pomognem. Ne mogu da dođem ni do šporeta da nešto skuvam. Brat i ja spavamo u ovoj sobici, a nepokretna majka je u ovoj prvoj sobi – priča Ljiljana, koja je svojih četvoro djece ostavila kod svekrve, jer nije imala kuda sa njima poslije smrti svog muža.

Umjesto ženidbe, život posvetio majki i sestri

Dejan se nije ni ženio, jer je preuzeo brigu o majci i sestri. Kada je otac umro, doselili su se u Bogosavac, nedaleko od Šapca, da bi bili bliže sestri i njenoj djeci, ne sluteći šta će život da im priredi.

“Mi smo kupili ovu kuću prije desetak godina i održavali je. Imali smo i baštu. Majka je o svemu brinula, a ja sam išao u dnevnicu, sjekao drva, brao kupine i maline. Kada se ona šlogirala, rekla je da ostanem kući da ih presvlačim”, priča Dejan.

Do poljskog toaleta majka i sestra ne mogu ni da dođu. Teško prilazi i Dejan, jer se dio pomoćne zgrade obrušio. Napolju je česma i par sudova gdje pere veš. Sve radi ručno, jer ovde tehničkih uređaja nema.

“Ovdje perem i ljeti i zimi. Ja dobijam penziju i tuđu negu i pomoć. Ali, to nam ide na hranu. Kupujem drva i sve što treba za kuću. Dolaze nam medicinske sestre iz Doma zdravlja da pomognu, ali ne ostane novca da mogu da napravim kupatilo ili da kupim uređaje”,  priča.

U kući se pojavile zmije

Ovih dana ima i druge brige, jer su se u kući pojavile zmije. Crijepom je zatvarao rupe, ali one iznova pronađu nove pukotine i uđu u sobu gdje spavaju.

“Neki dan sam ubio jednu. Bila je debela kao ruka. Ima ih i ljeti i zimi. Pokušao sam sa ovim crijepom da pregradim, ali se one opet provuku. Bojim se za njih, jer one ne mogu ni da pobjegnu od zmija”, pokazuje na mjesto gdje se kuća raspukla.

Majka je ovih dana bila loše, pa su je smestili u bolnicu. Za Dejana bar na kratko jedna briga manje. Ali, to ne umanjuje tugu koju osjeća svaki dan jer ne može da pomogne ni njima ni sebi, piše Blic.