Dr Ranko Rajović objasnio
Kako “nelogične priče” utiču na dječiji mozak
Kako “nelogične priče” utiču na dječiji mozak
On je ukazao na to da djeca u petom-šestom razredu uče 15 minuta i ne mogu više. Kako je objasnio, tokom igranja igrica i boravka u virtuelnom svijetu, u kojem se sve dešava jako brzo, dječji mozak za vrlo kratko vrijeme prima na stotine impulsa, a u realnom životu njima je sve sporo, ne mogu da čitaju i ne mogu da uče.
“Moramo da shvatimo da nam djeca nisu spremna za digitalni svijet. Sad se pojavljuje vještačka inteligencija, tek tu nismo spremni! Glavna tema je kako da vratimo djecu u neke puteve fiziološkog razvoja. I kada to uradimo ostaje drugi problem, a to je problem učenja napamet. Klasična škola učenja napamet je prevaziđena“, objasnio je on.
Kako je dodao, često roditelji pričaju: ‘Mi smo učili napamet, šta nama fali?’, ali ako samo jedan podatak pogledamo, od deset najtraženijih zanimanja danas, devet nije postojalo prije 10 godina.
Profesor smatra da mi spremamo djecu za zanimanja koja više ne postoje.
„I šta je onda funkcija škole, da se uči napamet ili da se djeca uče da misle? To se zove funkcionalno znanje. Funkcionalno znanje Srbije je ispod nivoa evropskih zemalja. Mi smo u velikom problemu, ne znam zašto o tome ne pričamo!? Sad kad smo slabi na tom Pisa testu, često čujemo priče kako on nije toliko važan. Čekajte, sad kad nismo tako dobri, sada on nije važan!? Tu se najbolje drže Istočna Azija, od evropskih zemlja Finska, Estonija, Slovenija, a mi smo ispod prosjeka”, ukazao je dr Ranko Rajović.
Osnivač Mensa Srbije i dugogodišnji član i predsednik Komiteta međunarodne Mense za darovitu djecu je naglasio da je najvažnije da sistem učenja mora da liči na igru. Kao primjer ispričao je jednu „nelogičnu priču“, kroz koju je djeci u drugom razredu ispredavana lekcija.
„Nelogične priče“ aktiviraju najvažnije rezervne regije mozga
„Nelogična priča“ počinje sa: Jednog zimskog dana ljenjivac je krenuo u šetnju. I odmah ide smijeh. A, ljenjivac je glavni junak filma “Ledeno doba”. U šetnju je poveo svog ljubimca. I sad djeca očekuju da je poveo psa, a on poveo ježa. I opet odmah ide smijeh. To je sad njima nelogično, budi se mozak. Otišli su u planinu u šetnju i vidjeli tarabu, drvenu ogradu. Šta je to taraba? Preskočili tarabu, pali na harmoniku, počeli da sviraju i otišli u Pančevo na koncert. I tu opet smijeh. Mi njima objasnimo, to je Pančićeva omorika, drvo koje je preživjelo Ledeno doba. To je zimzeleno drvo koje ima iglice, zato je tu bio jež. Kakav je bio dan, pa zimski. Šta su preskakali? Tarabu. Zašto tarabu? U riječi taraba je sakrivena riječ Tara, planina Tara. Na šta su pali? Na harmoniku, a fonetski je harmonika omorika. I gdje su otišli na kraju? U Pančevo. Zašto tamo? Pa, Josif Pančić je pronašao omoriku. I onda učenici pitaju: “Je l` može još jedna lekcija?” Može. I šta se desilo, Oni su počeli unaprijed da čitaju lekcije da bi se igrali. To je obrazovanje, kad učenje u stvari postane igra. Kada gradivo služi za igru. To su metode kojima učenje gradiva služi za igru. To su metode, imamo ih preko 100 za različite predmete”, ispričao je dr Ranko Rajović, inače autor preko 20 knjiga, priručnika i igara za cjeloviti razvoj djeteta.