Krojačica koja je promijenila istoriju ljudskih prava: Bila sam umorna od popuštanja

Ova Afroamerikanka odbila je da ustupi mjesto “bijelom” putniku u autobusu u Montgomeriju u Alabami, zbog čega su vođe lokalne tamnopute zajednice organizovale bojkot. U narednih godinu dana platila je cijenu ovog poteza – ostala je bez posla, ali je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država (SAD) ocijenio da je segregacija u autobusima – neustavna.

Dva svijeta

Rođena je kao Roza Luiz Mekoli 4. februara 1913. u Taskigiju. Kao 11-godišnja djevojčica preselila se u Montgomeri, gdje se školovala. S obzirom na to da su joj roditelji bili razvedeni, sva briga oko bake i majke pala je na njena pleća. Sa nepunih 16 godina brinula je o teškoj bolesnoj baki, a potom i o majci.

U autobus nije ušla kao djevojčica. Afroamerikancima je bilo zabranjeno da koriste javni prevoz.

“Morala sam da gledam autobus kako prolazi svaki dan. Ali to je za mene bio način života; nismo imali drugog izbora nego da prihvatimo nešto što je uobičajeno. Autobus je bio jedna od prvih stvari kad sam spoznala da postoje dva svijeta, svijet bijelaca i svijet Afroamerikanaca”, govorila je Roza.

Imala je svega 19 godina kada se udala za deceniju starijeg Rejmonda Parksa, dugogodišnjeg člana Nacionalnog udruženja za unapređenje osoba drugačije boje kože (NAACP). Suprug ju je ohrabrivao da stekne diplomu, što je i učinila godinu dana pošto je sa njim razmijenila bračne zavjete.

Živjeli su u gradu u kom je carovala segregacija; Afroamerikanci su mogli da pohađaju lošije škole, da piju vodu iz određenih fontana i da pozamljuju knjige samo iz takozvanih crnih biblioteka. Ovo su bila samo neka od ograničenja koja su Afroamerikanci morali da poštuju.

Roza se nije mirila sa tim. Tako je 1943. odlučila da postane sekretarica NAACP-a i započela blisku saradnju sa predsjednikom ogranka ove organizacije Edgarom Danijelom Niksonom. Njen suprug bio je stirktno protiv Rozinog angažmana, jer je strahovao za njenu bezbjednost.

S druge strane, Roza je svim srcem podržala napore Edgara Niksona da Afroamerikanci dobiju pravo na glasanje.

Dan koji je promijenio sve

Poslije dugog radnog dana u robnoj kući, tog 1. decembra 1955. Roza se vraćala kući. Afroamerikanci koji su živjeli u Montgomeriju izbjegavali su vožnju autobusom, jer su segregaciju smatrali ponižavajućom. Naime, prednji dio autobusa bio je rezervisan za bijelce, a sjedišta u drugom dijelu za Afroamerikance. Ali, vozači autobusa su mogli da traže od putnika u drugom dijelu autobusa da ustupe mjesto bijelcima ukoliko oni ne bi imali mjesta da sjednu.

U jednom trenutku u autobus je ušao bijelac, a sva mjesta predviđena za njih bila su zauzeta. Vozač je rekao putnicima koji su zauzeli sjedišta u drugom dijelu autobusa da ustanu. Troje Afroamerikanaca ga je poslušalo. Roza Parks je prkosno ostala da sjedi na svom mjestu.

“Ljudi uvijek kažu da nisam odustala od svog mjesta zato što sam bila umorna”, napisala je Parksova u svojoj biografiji.

“Ali, to nije istina. Nisam bila fizički umorna. Bila sam umorna od popuštanja”.

Kako vozač nije htio da krene, tako su dvojica policajaca prišla autobusu i privela Rozu.

Imala je pravo na jedan telefonski poziv. Pozvala je supruga, ali se glas o njenom hapšenju brzo proširio i Edgar Nikson je bio prisutan kad je Roza te večeri puštena da se brani sa slobode uz prethodno položenu kauciju.

Na dan suđenja, 5. decembra, Afroamerikanci koji su živjeli u Montgomeriju bojkotovali su prevoz autobusom. Roza Parks je proglašena krivom za kršenje segregacije i osuđena i na uslovnu i novčanu kaznu. U međuvremenu, učešće Afroamerikanaca u bojkotu bilo je mnogo veće nego što se moglo i pretpostaviti – bojkotovali su javni prevoz 381 dan.

Kako su žalbe i tužbe prolazile kroz sudove i na kraju stigle do Vrhovnog suda SAD, o čemu je pisala i tamošnja i međunarodna štampa, gotovo godinu dana kasnije, 13. novembra 1956. donijeta je presuda da je autobuska segregacija neustavna. Bojkot je završen 20. decembra, dan pošto je pismeni nalog suda pristigao u Montgomeri.

Roza Parks, koja je u međuvremenu izgubila posao i živjela u konstantnoj strepnji duže od godinu dana, postala je poznata kao “majka pokreta za građanska prava”.

Ispraćaj uz bijele balone

Zajedno sa suprugom i majkom preselila se u Detroit, gdje je živio njen brat Silvester. Zaposlila se kao administrativna pomoćnica u kancelariji kongresmena Džona Konjersa mlađeg, gdje je 1988. dočekala i penziju. Godinu dana ranije bila je jedan od suosnivača Instituta za samozapošljavanje Roze i Rejmonda Parksa, u znak sjećanja na supruga koji je preminuo od karcinoma 1977.

Po odlasku u penziju putovala je da pruži podršku događajima i akcijama u oblasti građanskih prava. Takođe, napisala je autobiografiju “Roza Parks: Moja priča”.

Preminula je u svom domu u Detroitu 24. oktobra 2005. Godinu dana ranije dijagnostikovana joj je demencija.

Kovčeg sa njenim tijelom bio je položen na odru u crkvi u Montgomeriju, a uveče je prebačen u Vašington autobusom sličnom onom u kom je Roza Parks odbila da ustupi mjesto čovjeku svijetlije puti. I u Montgomeriju i u Vašingtonu održane su komemoracije, a sam pogreb trajao je duže od sedam sati.

Ostalo je upamćeno da su Rozu Parks na njeno posljednje putovanje ispratile na hiljade ljudi sa bijelim balonima u rukama. Ovu hrabru i ponosnu ženu, beskompromisnog borca za ljudska prava, magazin “Time” svrstao je u najuticajnije ličnosti 20. vijeka.