Možemo li vjerovati sopstvenom mozgu

O mozgu možemo razmišljati kao o otisku prsta, svaki je jedinstven i po nečemu se razlikuje, a oblikuje se tokom života na osnovu naših iskustava.

Dakle, svi živimo unutar sopstvene kutije percepcije, objašnjava neurolog dr Heder Berlin.

Unutar te kutije je mračno i ona u stvari ništa ne vidi i ne čuje. U njoj struji samo niz signala.

Naša percepcija se u osnovi formira iz kombinacije onoga što očekujemo. Ona dolazi iznutra, iz naših prošlih iskustava, koji se kombinuju sa onim što dolazi u naš mozak spolja. Kada se te dvije stvari sretnu, to stvara ono što mi zapravo doživljavamo.

Ali svačija percepcija je jedinstvena i nikada ne možemo znati kako bismo mi doživjeli neku situaciju. Percepcija je apsolutno subjektivno iskustvo koje ima samo prvo lice jednine.

Doktorka Berlin naglašava da je uvijek bila fascinirana odnosom između fizičkog mozga i uma. Oduvijek je pokušavala da razumije neuronsku osnovu naše svjesne percepcije. Sve što doživljavamo od trenutka kada se probudimo do sljedećeg povratka u duboki san bez snova. Kako mozak stvara subjektivno iskustvo koje imamo – naša osjećanja, naše misli, emocije?

Kako slikovito objašnjava dr Berlin, neuroni počinju da formiraju veze, a idući kroz život i sticanjem različitih iskustva, odvija se neka vrsta „orezivanja“. Ovo u stvari jača važne veze i oslobađa se nevažnih. Zatim počinju da se razvijaju definisanije strukture.

Naša percepcija svijeta oko nas je u stvari konstrukt uma, iluzija. Osjećaj koji je stvorio um. Ali postoje stvari koje zaista postoje u realnosti, ali ih mi zapravo ne vidimo.

Pažnja je kao reflektor koji usmjeravamo na nešto u našem vizuelnom ili slušnom polju. Zato nam se svima dogodilo da se nešto dešava pred našim očima, ali pošto je naša pažnja bila usmjerena na nešto drugo, mozak je to možda registrovao, ali mi toga nismo bili svjesni.

Postoji stalna interakcija između stvari koje naš mozak nesvjesno obrađuje i koja utiče na naše ponašanje. Dakle, ono čega ste svjesni u svakom trenutku može uticati na ono što opažate i čega se sjećate. Ako ste preplavljeni negativnim emocijama, počećete da opažate više negativnih stvari u svom okruženju. Ako ste pak pozitivno raspoloženi, primijetićete dobre stvari, iako je okruženje potpuno isto.

Generalno, toliko informacija zapljuskuje naš mozak tokom dana, da kada bismo sve morali svjesno da obradimo, sistem bi bio prezagušen.

Zato je lakše kategorizovati stvarnost jer se na taj način lakše sagledava, ne samo na osnovnom opažajnom nivou, već se širi i do viših kognitivnih procesa i sistema vjerovanja. I tako smo razvili stereotipe. Ali problem je u tome što, iako u većini slučajeva nešto može biti tačno, to ne znači da važi u svakom pojedinačnom slučaju.

Recimo, stereotip je da su žene domaćice, a muškarci zaposleni. Kada nekome pokažete fotografiju muškarca i žene i pitate ko od njih dvoje radi u kancelariji, većina bi odgovorila da je to muškarac.

Postoji ravnoteža između šeme koja nam pomaže da sagledamo stvarnost i naših očekivanja i ne mora se nužno zaključivati na osnovu stereotipa koji do određene tačke mogu biti prilagodljivi. Ukoliko tokom vremena naš mozak bude izložen drugačijom vrstom inputa, doći će do nesvjesne promene stereotipa.

Na primjer, u reklamama za deterdžent za pranje veša ili posuđa sve češće se pojavljuju muškarci. To vremenom reprogamira naš mozak da se oslobodi predrasuda da je to isključivo ženski posao.

Moguće je osloboditi se stereotipa

Ako možemo da smislimo načine da proširimo našu mentalnu kutiju u kojoj živimo, moći ćemo bolje da se povežemo sa drugačijim pogledima na svijet. Što više stvari možemo da razumemo, kao i saznanje da živimo u okviru određene perceptivne kutije, može stvoriti podsticaj za razvoj ili nas navesti da pokušamo da razvijemo više empatije za druge koji žive unutar svojih kutija percepcije.

U našim glavama do posljednjeg daha traju radovi i uvijek ima mjesta za promjene, naglašava dr Berlin. Ništa nije uklesano u kamenu. Ako promijenimo perspektivu, to će promijeniti način na koji doživljavate svijet. A život je pun bola. To je dio putovanja. Ali biti u stanju da to kontekstualizujemo i utkamo u svoj životni narativ je nešto što svi možemo da uradimo.

Dakle, zaključuje dr Heder Berlin, znajući da je naša percepcija iluzija, naš doživljaj samih sebe je iluzija, sve je to konstrukt našeg mozga.

Naš mozak to stvara za nas. A s obzirom na to, to je prilika jer možemo imati određenu kontrolu nad načinom na koji naš mozak percipira svijet, i tu leži moć.