Skip to main content

Studija

Smijeh nije uvijek znak da su djeca radosna

Smijeh nije uvijek znak da su djeca radosna


Mada može zvučati paradoksalno, djeca se ne smiju uvijek od radosti. Naučne studije, uključujući i onu dr Karla Valerija Belijenija, profesora Univerziteta u Sijeni, pokazuju da postoji nešto mnogo dublje od radosti ili veselja u dječjem smijehu.
Mada može zvučati paradoksalno, djeca se ne smiju uvijek od radosti. Naučne studije, uključujući i onu dr Karla Valerija Belijenija, profesora Univerziteta u Sijeni, pokazuju da postoji nešto mnogo dublje od radosti ili veselja u dječjem smijehu.


Smijeh nije uvijek znak da su djeca radosna
Ilustracija, foto: Freepik

Smijeh odraslih je podjednako složen i predstavlja evolutivni odgovor na nešto zbunjujuće ili neočekivano. To je snažan „jasan“ signal nama i drugima da je potencijalna prijetnja, u stvari, bezopasna.

Profesor Belijeni smatra da je smijeh usko povezan sa razvojem mozga i ličnosti. Djeca se smiju iz veoma različitih razloga u različitim fazama razvoja, mnogo prije nego što mogu da shvate apstraktne koncepte kao što su igra riječi, vic ili čak jezik.

Evolucione prednosti smijeha

Smijeh proizilazi iz naše sposobnosti da podsvjesno razumijemo i procijenimo nedosljednosti u šali ili akciji: to je naš odgovor na trenutni prelaz između zaprepašćenja i razrješenja.

Smijeh kod odraslih stoga signalizira prolazak prijetnje ili straha, kako nama samima tako i onima oko nas. Zbog toga se djeca – i mnogi odrasli – smiju na toboganima ili u sličnim situacijama: umjesto da plaču od straha, oni prelaze iz zbunjenosti i užasa u razrješenje. Smijeh je signal ovog prelaza.

Nekoliko studija pokazuje da je ovaj proces mehanizam koji stoji iza uspješne komedije, posebno fizičke komedije. Francuski filozof Anri Bergson prvi je predložio i objasnio ovaj mehanizam 1900. godine u vezi sa slepstik komedijom: „Element koji se smije… sastoji se od određene mehaničke neelastičnosti, upravo tamo gdje bi se očekivalo da se nađe široko budna prilagodljivost i živa savitljivost ljudskog bića.”

Bebe uče kako da se smiju

Smijeh počinje ubrzo nakon rođenja. Djeca uče da se smiju jer žele da imitiraju svoje roditelje i da dobiju odobravanje od njih. Ovo je način na koji bebe u početku sve uče: oponašanjem i odobravanjem odraslih oko sebe.

Ali kako rastu, bebe izlaze iz simbioze sa roditeljima koja karakteriše prve mjesece života. Uče da razlikuju sebe od svojih roditelja i svijeta oko sebe. Kada počnu da se ponašaju autonomno – od druge do pete godine – prvi put počinju da osjećaju novu senzaciju: neke stvari mogu izgledati hladno, čudno ili na mjestu, a to ih šokira, zbunjuje i zadivljuje.

Tu dolazi smijeh: poslije trenutka oklijevanja shvataju da je ono što je izgledalo zastrašujuće ili neočekivano zapravo bezopasno.

Na primjer, dijete se smije kada vidi oca sa lažnim klovnovskim nosom. Zašto? Zato što su se na djelić sekunde postideli: taj nos nije „živi“ nos. Kada shvate da je to bila samo tatina šala, smire se i smiju. Oni takođe mogu da se smiju kada njihov stariji brat napravi glupu facu, a proces je isti: čuđenje, uvjeravanje, smijeh.

Shvatanje logike omogućava djeci da razumiju šale

Od pet ili šest godina i više, djeca uče da rukuju apstraktnim konceptima, što znači da mogu da shvate i „prihvataju“ šale. To se dešava kada prevaziđu raniju fazu egocentričnosti, što ometa njihovo razumijevanje mišljenja drugih.

U ovoj fazi, smijeh se javlja po istim kriterijumima kao i kod odraslih, odnosno da ne odobravaju ono što smatraju hladnim i lažnim, ne samo kod drugih ljudi već i u procesima rasuđivanja. Ovaj mentalni proces čini osnovu dobrog vica: nepodudarnost, zaprepašćenje i razrješenje.

Ove tri faze razvoja smijeha – oponašanje i odobravanje, čuđenje, neodobravanje – dobri su pokazatelji mentalnog rasta i razvoja djeteta.

Smijeh roditelja može pomoći bebinom razvoju

Smijeh roditelja, kao i beba, važan je za razvoj, ali zašto se roditelji instinktivno smiju svojim bebama? Lako možemo razumjeti da se majka ili otac radosno smiješi svojoj bebi, ali smijeh je složeniji.

Kada gleda svoje dijete, roditelj ne može da se ne zbuni: bebe su po prirodi čudne jer liče na odrasle, ali ne govore i ne ponašaju se kao oni. Ovo trenutno čuđenje traje djelić sekunde prije nego što ga odmah savlada: to je samo njihova voljena beba!

Ovo bi trebalo da podstakne sve roditelje da se smiju sa svojim bebama, da se ne osjećaju samosvjesno ili uplašeno i da budu njihovi „pratioci smijeha“, preporučuje profesor Karlo Belijeni.

Takve interakcije mogu poboljšati ponašanje i dobrobit beba – smijeh je dokazani saveznik našeg imunološkog sistema – i pomoći im da razviju prirodan, zdrav odnos sa ovim složenim ljudskim odgovorom.



Komentari

Subscribe
Notify of
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare

Povezani članci