Šta sluša Porfirije: Ovo su omiljene pjesme sprskog patrijarha

“Pa, ja sam izabrao, naravno, samo nekoliko pjesama kao omaž ili kao povod na sećanje za generaciju kojoj pripadam. Naravno da to nisu sve pesme i svi pravci koje sam volio da slušam i da pratim, ali sam izabrao ono što mislim da može na neki način da stvori utisak kakva je bila naša generacija u svojoj mladosti i šta smo voljeli da slušamo. Tako da tu ima raznorodnih pjesama i pravaca, ali svi zajedno čine jedan mozaik za koji mislim da će biti put u formiranje utiska, evo opet kažem, o našoj generaciji.

202: Stalno govorite u prošlom vremenu. Da li to znači da sad nema vremena za slušanje novije muzike ili nema želje?

Patrijarh Porfirije: Naravno da ponekad imamo priliku da čujemo i nešto novije, ali zaista nema vremena da se to pomno prati, tako da radije pribjegavamo onome što znamo da ima kvalitet i što nas je u određenom vremenskom periodu ispunjavalo. I u krajnjoj liniji stvaralo i neku vrstu pogleda na svijet. Sada, kad imam priliku, ipak slušam drugačiju vrstu muzike u odnosu na to što sam nekad slušao. Sad, kad mogu, radije slušam neku klasiku ili instrumental, džez, na primjer slušam često Kita Džereta.

202: Nešto kao za smirenje…

Patrijarh Porfirije: I ne samo za smirenje, nego naprosto to je muzika koja, između ostalog, ako ste u nekom društvu ne ometa vođenje razgovora ili ne ometa bavljenje nekom vrstom posla paraleleno sa muzikom koja se sluša.

202: Da čujemo šta ste to spremili i odabrali za Dvestadvojku i naše slušaoce.

Patrijarh Porfirije: Kao prvu sam predložio pesmu Roberta Planta, to jest Led Zeppelin, i pesmu “Imigrant Song”. Stihovi: “Nastavljamo da snažno zamahujemo veslima, naš jedini cilj je stići obale Zapada” – te reči su bezmalo proročke. Istina, 1970. godine Plant i Led Zeppelin pevaju o Nordijcima koji beže od nesreće, rata i raznih drugih teškoća, ali to samo potvrđuje da smo pred apsurdom i strahotama stradanja jednaki – i sjevernjaci i južnjaci, i Šveđani i Sudanci. Vidimo i na ulicama Beograda da velike seobe, velike migracije, ne prestaju. Mnogi ljudi prolaze i kroz našu zemlju idući ka Zapadu. Niz tema za razmišljanje donosi ova pjesma emigranata i na neki način nas opominje. To je, u stvari, vapaj, jecaj ili bolje reći krik Roberta Planta koji je, kao što vidimo, i danas i te kako aktuelan.

202: Koja je sledeća pjesma po Vašem izboru?

Patrijarh Porfirije: Sledeća pjesma koju predlažem jeste pesma “Dance me to the end of love”. Mnogi misle da je to tek neka sentimentalna balada o rastanku dvoje ljudi, o rastanku nekog para. Međutim, Koenovi stihovi o plesu do kraja ljubavi, djeci koja se nisu rodila, violini u plamenu – nadahnuti su stradanjem u Holokaustu, u logorima smrti. Tada je bila praksa, kako kaže Koen, da gudački kvartet sastavljen od logoraša svira dok njihove drugove ili rođake strijeljaju ili guše u gasnim komorama. Stoga, ovu pjesmu doživljavam kao svojevrsnu molitvu za sve one koji su postradali u toku Drugog svjetskog rata, ali isto tako je doživljavam i kao pjesmu koja je molitva za sve one koji su postradali u bilo kojim ratovima i koji nažalost stradaju i danas. Ona je naprosto simbolika koja se tiče svakog, usuđujem se da kažem, dobronamernog čovjeka, svakog čovjeka kojem je mio život, koji razumije da je život dar od Boga, koji razumije da dar života nije posed svakoga od nas pojedinačno, nego je dar prije svega zadatak i da nam je život dat da ga iskupimo, dat nam je kao vrijeme koje treba da ispunimo vrlinom, ljepotom. Ljubavlju, u krajnjoj liniji.

202: Leonard Koen, a onda?

Patrijarh Porfirije: Kao sljedeću pesmu predložio bih “Šumadijski bluz” grupe Smak. To je pjesma koju sam rado slušao i u najranijoj mladosti, ali i jedna od onih koju slušam ponekad kroz sve dane svoga života. Naročito, možda zvuči paradoksalno, onda kada se ne osjećam dobro, kada imam neki problem, kada se nalazim u nekom ćorsokaku i bezizlazu, i kada naprosto ne nalazim u sebi potencijala da se iščupam iz tih lavirinata. I naravno, kao hrišćanin znam da postoje različite duhovne metode koje treba primjenjivati kako bi se čovjek podigao kada pada ali, možda paradoksalno, ja to ne mogu da objasnim, kad god bih ulazio u bezizlaze i kad bih slušao uporno ovu pesmu lagano bih se podizao; zvuci te muzike zaista me izvode, da tako kažem, na zelenu granu. Zato predlažem da poslušamo pet minuta grupe Smak.

202: Posle Smaka, koja je naredna pjesma? Šta je to što ste još voljeli da slušate?

Patrijarh porfirije: Takođe sam volio da slušam pjesmu “Knockin’ on heaven’s door” iz Pekinpoovog filma Pet Garet i Bili Kid. Ova pjesma budi sjećanje na mnoge sate koje sam, naročito kao student, provodio u Kinoteci u Kosovskoj ulici u Beogradu, a svima nam pruža priliku da čujemo i stihove i muziku, ali i da odamo počast Nobelovcu Bobu Dilanu, koji je u suštini poetski zastupnik naše generacije, tačnije moje generacije i njenog senzibiliteta. Ali, ovo je pjesma za koju mislim da nema rok trajanja.

202: Dakle, “Knocking’ on heaven’s door” – Bob Dilan. A posle Dilana?

Patrijarh Porfirije: Posle Boba Dilana pozivam slušaoce i sve nas da provedemo još par minuta u, tako da kažem, mraku Kinoteke i poslušamo velikog pesnika Bulata Okudžavu i njegovu pesmu „Molitva Fransoa Vijona”. Sjetimo se i filma Misterija organizma isto tako velikog našeg reditelja Dušana Makavejeva.

202: Dakle, sjetimo se i filma u kojem je korišćena ova Okudžavina pjesma. Idemo dalje.

Patrijarh Porfirije: Evo, ja bih malo otišao do susjedne Hrvatske, jer vezan sam za Hrvatsku, a i sam Arsen je izvodio ovu Okudžavinu pesmu. Ja bih, ipak, za ovu priliku predložio Arsenovu pesmu „Zagreb i ja se volimo tajno”, za koju mislim da nisu neophodna nikakva tumačenja. Stihovi te pjesme su bili inspiracija i neka vrsta pokretača da i ja jednu zbirku svojih intervjua nazovem “Zagreb i ja se volimo javno”, aludirajući na Arsenovu pesmu, ali za razliku od Arsena – koji u pjesmi kaže da tajno voli Zagreb.

202: Da podsjetimo slušaoce Dvestadvojke, Vi ste ranije bili mitropolit zagrebačko-ljubljanski, pa je taj period Vašeg života tamo doprinio ovom izboru.

Patrijarh Porfirije: Svakako, kad čovjek provede vrijeme na nekom mjestu, pa i onda kada ide na ljetovanje po pet ili deset dana, ima šansu da ostvari izvjesnu tajnu vezu sa tim mjestom. Ja sam bio više od sedam godina neprestano u Zagrebu, još uvek sam administrator, kako mi to kažemo, u zagrebačko-ljubljanskoj eparhiji, tako da ne samo da postoji tajna veza između Zagreba i mene, nego postoji i mnogo toga što je vidljivo i što je javno. I moram da kažem da Zagrebu dugujem mnogo. Postoje mnoge dimenzije u našem biću, razni damari, koji nam šalju informaciju da je nešto dobro ili loše, ali često ne možemo da uđemo u tajnu, u samu srž takvog jednog doživljaja. Otuda vjerovatno kada bi se spojio Arsenov naslov i ono što sam ja rekao, dobili bismo cjelinu odnosa u ovom slučaju mog prema Zagrebu, ali, u principu, i cjelinu odnosa svakog čovjeka prema nekom mjestu, prema nekom čovjeku, prema nekom fenomenu.

202: Posle Zagreba, gdje nas ovaj Vaš muzički put vodi dalje?

Patrijarh Porfirije: Rekao bih da neka umetnička  djela, bilo da su likovna, muzička, scenska ili je u pitanju neka knjiga, čim se pojave – nije im potrebno da prođe određeni vremenski period pa da budu prepoznata kao vrijedna i kao velika, nego odmah budu izuzetna. Čak u nekim slučajevima budu i prelomna jer, i bez da je to bio cilj, iznose na svijetlo dana jasne ili možda latentne, skrivene težnje i procese koji se javljaju u kulturi uopšte. Ali ne samo u kulturi po sebi, nego i u društvu u celini. Takav je zasigurno album Idola „Odbrana i poslednji dani”. U stihovima na ovom albumu prvi put se u jednoj pjesmi u popularnoj srpskoj muzici pojavljuje ime Gospodnje. Onda, na omotu tog albuma imali smo polistavrion – što je zapravo izgled jedne svešteničke ili arhijerejske odežde. I naravno, čini mi se da je tada prvi put bila upotrebljena ćirilica na omotu ploče. Zato bih volio da čujemo numeru „Odbrana” sa tog albuma.

202: Kako ste inače reagovali kada se taj album pojavio? Je li Vas fasciniralo to što je to bilo totalno drugačije od svega do tada, ili..?

Patrijarh Porfirije: Evo, vi ste upravo rekli: to što je bilo drugačije. To je bio povod  da se zastane – ne samo da pjevušimo i đuskamo uz tu pjesmu, nego da se zamislimo. Za mene je to bio podstrek da se nekako zagledam u sebe i, možda bismo mogli reći, u sve ono mi jesmo. Posle tog albuma, pojavilo se mnogo  drugih mladih pojedinaca i grupa koje su, s jedne strane, počele da slede taj put, a u isto vreme da kopaju neku svoju brazdu.

202: Posle “Odbrane” i Idola, šta je Vaš sledeći izbor?

Patrijarh Porfirije: Na Spasovdan, a slavu grada Beograda ispred hrama Svetoga Save, pevao je Cane iz Partibrejkersa sa grupom djece koja pohađaju veronauku i imaju grupu nazvanu Veronauksi. Tog dana, Cane je otpjevao sa Veronauksima i pesmu “Molitva”. Na istom albumu na kom se nalazi “Molitva”, postoji još jedna pesma koja se zove “Hoću da znam”. Cane, koji je moj prijatelj i brat, u toj pjesmi je čini mi se napravio nešto što spada u najbolja ostvarenja u našem rokenrolu i na polju rok muzike.

202: Cane i njegovi Partibrejkersi kažu „Hoću da znam”, a svi mi hoćemo da znamo koja je sledeća pesma po Vašem izboru?

Patrijarh Porfirije: Za mene, neke pesme Korni grupe spadaju u remek djela, ravna svetskim simfo-rok grupama, kao što je grupa Yes, kao što je Emerson, Lake & Palmer i mnogi drugi. Za današnju, tako da kažem, kamerniju varijantu voleo bih da slušaoci čuju “Etidu” koja, pored toga što je za mene jedna predivna muzička artikulacija, u isto vrijeme na planu stihova mene podsjeća na stihove Momčila Nastasijevića. Otuda “Etidu” zaista smatram, pored drugih, opet ponavljam, pesama koje su remek-djela, kao nešto što spada u sam vrh svjetske simfo-rok muzike.

202: Posle Korni grupe i “Etide”, koji je Vaš sledeći izbor?

Patrijarh Porfirije: Želio bih ovom prilikom da se sjetim našeg brata i prijatelja, bog da mu dušu prosti, Velje Pavlovića (novinara TV Studio B). Znam da je i on veoma volio Leonarda Koena, a voleo je i Partibrejkerse i Caneta, i sa njim bio veliki prijatelj. Velja je, pored mnogo toga, snimio i jedan serijal „Duhovnici”, gdje su prvi put na jedan pristupačan način imali priliku da govore mnogi monasi, mnogi sveštenici, mnogi duhovnici. Za ovu priliku, upravo u znak sjećanja na Velju Pavlovića, volio bih da poslušamo još jedanput Leonarda Koena, sada pesmu „Famous Blue Raincoat”.

202: Posle još jedne pesme Leonarda Koena, šta ste još izabrali?

Patrijarh Porfirije: Volio bih da se sjetimo i naših kumova Grka, to jest onih koji su krstili srpski narod. Znam da je njihov rokenrol ovdje manje poznat, ali ja sam imao priliku da provedem nekoliko godina u Grčkoj, u Atini, i da živim tamo. Izdvojio bih grupu Aphrodite‘s Child pogotovo u jednom periodu njenog pjevača Demisa Rusosa, i naravno, klavijaturistu Vangelisa koji se nedavno upokojio. Vangelis spada među najbolje kompozitore u Grčkoj, a i na svjetskom planu je veliki, veliki umjetnik. On je dobio i Oskara za muziku za film Vatrene kočije. Snimio je sjajne ploče i sa Jonom Andersonom i mnogim drugim velikim, svjetski poznatim muzičarima. Ovdje bih ipak ostao na početku, da tako kažem, muzičkog života grupe Aphrodite‘s Child, kada je upravo pjevao Demis Rusos. Volio bih da čujemo pesmu „It‘s 5 o‘clock”.

202: Zaista ste napravili šarenolik izbor pesama i izvođača.

Patrijarh Porfirije: Nadam se da će biti još rođendana i da ćemo imati priliku da preporučimo i mnoge druge i muzičare i njihove pesme, jer zaista ima ih toliko da je malo jedna emisija na Dvestadvojci. Setih se sad i poznatih „Dragstora” Dvestadvojke, emisija koje sam ja rado slušao u svoje vreme.

202: Kada sam Vam uputila poziv da za Radio 202 napravite izbor pop i rok pesama koje su Vam omiljene ili su Vam iz nekog razloga posebno značajne, da li ste imali dilemu treba li uopšte to da prihvatite ili ne?

Patrijarh Porfirije: Pa, ne mogu da kažem da sam odmah iz prve prihvatio Vaš poziv iako, da kažem to i našim slušaocima, mi se mnogo godina poznajemo i, ako smem da kažem, prijatelji smo već nekoliko decenija. Najnezgodnije mi je kad me neko od prijatelja pozove da učestvujem u nekoj televizijskoj emisiji ili u nekom radio programu. Ne zbog toga što imam nešto protiv učestvovanja, nego naprosto zbog toga što je malo vremena s jedne strane, a ne osjećam se najbolje ako se ipak malo ne pripremim za neki javni nastup, naprosto iz osjećanja odgovornosti prema onima kojima se obraćam. S druge strane, mjesto na kojem se sad nalazim je takve prirode da ako bih počeo da se svima odazivam, onda bih neprestano morao da idem samo sa televizije na televiziju i sa radija na radio. Iz tog razloga se za sada ograničavam, koliko je to moguće, na prigodne razgovore povodom naših velikih hrišćanskih praznika kao što su Vaskrs i Božić. Naravno, služim liturgiju svake nedelje i svake nedelje se obraćam onima koji su u hramu. Blagodareći i modernim tehnologijama i mogućnostima komunikacije, najčešće to što govorim u hramu može da se čuje posle i na različitim medijima. A evo da odgovorim na vaše pitanje sasvim konkretno. Nisam odmah rekao: “Da, predložiću nekoliko numera za ovaj rođendan Dvestadvojke.” Ali, kada sam malo promislio, pojavila se u meni zapravo želja i onda sam htoio da iskoristim Vaš poziv da pošaljemo poruku, pre svega mladima koji i danas slušaju muziku sa radija, kroz koju će eto moći da steknu nekakav utisak šta su generacije kojoj ja pripadam slušale u svojoj mladosti. I još dodatno, ako tako mogu da kažem, da pošaljem poruku da su i sveštenici ljudi iz naroda, da su to neki od nas, koje smo uspeli kao narod da iznedrimo kako bi mogli da služe svetu liturgiju, ali da su i oni dijelili, kao što i danas dijele, sve vrednosti kojima živi jedan narod. To je slučaj i sa patrijarhom.

202: I da vole muziku kao što je većina ljudi voli.

Patrijarh Porfirije: Podrazumijeva se. I muziku, i igru, i teatar, i sliku, i knjigu, sve ono što je sastavni dio života svakog čovieka. Kod nas kažu “spram sveca i tropar”, dakle kakav je jedan narod, takvi su i njegovi sveštenici. U krajevima u kojima sam ja odrastao, u Bačkoj, ima još jedna malo satiričnija formulacija, mutatis mutandis, tamo se kaže “spram vola i papak”. Dakle kakav narod, takvi sveštenici – i obrnuto. Oprostite na ovom poređenju, ali tako su meni govorili kad sam bio mlađi i kada bih se bunio protiv nečega što mi se ne dopada. Naročito neki stariji ljudi bi rekli: “Šta se ti buniš!”, i onda bi izgovarili tu rečenicu.