Stomak je rastao, a ona je čekala porođaj: Lažna trudnoća Krvave Meri je stvarno i rijetko stanje

Godinu dana nakon što se udala za Filipa II od Španije, djelovalo je da je kraljica trudna: grudi i stomak su joj bili otečeni, žalila se i na jutarnju mučninu i govorila da osjeća pokrete u materici. Sve je bilo spremno: kolijevka, dojilje, pripremljena su i potpisana najavna pisma na kojima je ostavljan prazan prostor samo za datum porođaja i pol djeteta.

Ipak, „kako su nedjelje prolazile, svi su polako postajali očajni“, piše Ana Vitlok, autorka knjige Meri Tjudor: princeza, kopile, kraljica. Proširile su se glasine da je kraljica umrla ili da je dijete umrlo i da će biti zamijenjeno drugim.

Istina je bila manje skandalozna: uprkos svim simptomima, Meri nikada nije bila u drugom stanju. Bio je to prvi u istoriji dobro dokumentovan slučaj veoma rijetkog fenomena zvanog pseudocieza.

Ponekad se naziva i lažna ili fantomska trudnoća, a manifestuje se tako što žena ima sve simptome trudnoće, ali ne i fetus u materici.

Na primjer, žena nema menstruaciju, grudi joj otiču, a nekad dolazi i do laktacije, čak i stomak raste, kaže Meri Siman, profesorka na Odjeljenju za psihijatriju Univerziteta u Torontu. Takođe se javljaju i umor, mučnina i često mokrenje.

„Tijelo žene se ponaša kao da je trudna, tako da ona povjeruje da jeste“, kaže Simanova, koja je dugo proučavala ovaj mentalni poremećaj.

Većina slučajeva ima psihološke i fiziološke elemente. Dijagnostički priručnik Američkog psihijatrijskog udruženja, stavlja pseudociezu u kategoriju drugih specifičnih somatskih simptoma i srodnih poremećaja koje je teško kategorizovati kao što je na primjer hipohondrija.

Koliko je česta pseudocijeza?

U Međunarodnom časopisu za reproduktivnu biomedicinu je 2007. godine procijenjeno da se u Sjedinjenim Državama javlja između jednog i šest slučajeva na 22.000 trudnoća. To je ogroman pad od 1940. godine, kada je statistika pokazivala jedan slučaj pseudocieze na 250 trudnoća.

Ovi brojevi drastično rastu van Sjedinjenih Država.

„Postoje djelovi Afrike, na primjer, gdje je trudnoća veoma cijenjena, a medicinska njega je teško dostupna, tako da pseudocieza nije neuobičajena“, kaže Simanova, koja se u svojoj praksi od 1960. godine susrela sa oko 20 slučajeva.

Zbog savremene medicine i široke dostupnosti ultrazvuka, veoma mali broj slučajeva pseudocieze danas ostaje neotkriven do termina „porođaja“.

„Pseudocijezu je veoma teško proučavati“, kaže Simanova, uglavnom zbog njene rijetkosti i složenosti mentalnog zdravlja pacijenta. Ali postoji jedna zajednička nit: „Pacijentkinje obično očajnički žele da ostanu u drugom stanju“.

Pored bebe, sama trudnoća takođe može da pruži ženi posebne pogodnosti, kao što su bolja briga, pažnja, pa čak i poštovanje. Nije iznenađujuće, kaže Simanova, da se pseudocijeza češće javlja u kulturama u kojima se očekuje da udate žene rađaju djecu.

Dok se običaji i tradicije vezane za trudnoću razlikuju širom svijeta, proces razvoja je u suštini univerzalan.

Razumijevanje onoga što se dešava u tijelu žene sa pseudociezom pomoglo bi i u liječenju stanja i smanjenju stigme oboljele osobe koja je označena kao „luda“, kaže Šenon Klark, specijalista za fetalnu medicinu.

Ko pati od pseudocijeze?

Ogroman stres je vjerovatno bio okidač za pseudocijezu kraljice Meri, kažu stručnjaci.

Skoro godinu dana nakon takozvane trudnoće, Meri je konačno izašla iz svoje odaje i niko više nije govorio o tome (barem zvanično). Umrla je tri godine kasnije, bez djece, a prijesto je naslijedila njena polusestra protestantkinja Elizabeta I.

„Pseudocijeza pogađa ljude iz svih etničkih, rasnih i socioekonomskih grupa“, primjećuje Klarkova. I iako je najčešći kod onih od 20 do 39 godina, može se javiti i kod žena u postmenopauzi.

Pseudocijeza kod muškaraca je još rjeđa, iako je medicinska literatura dokumentovala primjere ovog fenomena kod dvojice američkih muškaraca, 1984. i 1995. godine. Tokom 2022. godine zabilježen je i slučaj transrodnog muškarca koji je tvrdio da je u drugom stanju.

Široko rasprostranjeno poricanje

Baš kao što se to deslo kraljici Meri 1555. godine, ni savremeni pacijenti sa pseudociezom ne prihvataju dokaze da nisu u drugom stanju, kaže Simanova.

„Ove zablude mogu imati toliko oblika jer osoba ne može da prihvati ničiju stvarnost osim svoje. Njihova realnost je da izgledaju i osjećaju se trudno, pa što se njih tiče, jesu.“

Srećom, medicinske ustanove su počele da tretira ove neobične slučajeve sa povećanim interesovanjem i osjetljivošću, kaže Simanova.

„Opšta psihijatrija posvećuje više pažnje pitanjima koja su nekada smatrali ‘samo’ ženskim sindromima,“ kaže ona.

Od nas ostalih, dodaje Klarkova, „potrebno je više razumijevanja i empatije i manje osuđivanja i sramoćenja na svim frontovima“.