Dan se ovdje sporo dovlači

Piše: Muharem Bazdulj

Nije taj čovjek bilo ko. U ličnim dokumentima zove se Edin Dervišhalidović. Cio Balkan ga zna po imenu Dino Merlin. Bila je 2000. godina, ja četvrta godina fakulteta, on upravo objavio album „Sredinom“. Činilo mi se da u svim kafanama u centru puštaju samo te pjesme. „Moj je život Švicarska“ bila je možda i najveći hit, a konkurencija joj je bila brza i pjevljiva „Baška ti“ koja se otvara stihom „Okraća ljubav ko i sve druge velike stvari“.

To „Okraća ljubav“ mi je bilo užasno poznato. I ko zna zašto baš tog jutra, u bašti jednog irskog paba u prolazu pred samom Čaršijom, sjetim se da je to prevod jednog stiha Emili Dikinson koji su napravili Marko Vešović i Jasna Levinger.

Čitali smo prethodne godine na časovima američke književnosti Emili Dikinson opsesivno, nije ni čudo da mi se stih uvukao u podsvijest. I tek tad mi se otvori da je i „Moj je život Švicarska“ parafraza stiha iste pjesnikinje „Our lives are Swiss“.

Vešović i Levingerova su se tu zbog metra odlučili za starinsko i poetično „žića“ umjesto „živote“ , pa je ispalo „Naša su žića – Švicarska“ i nije bilo odviše očigledno. Ta parafraza mi se čak činila i koliko-toliko legitimnom, ali ovo „Okraća ljubav“ bila je, mislio sam, čista krađa. Čak sam i pogledao kopirane „korice“ CD-a na piratskoj varijanti, vidio da nema „kredita“ za pjesnikinju i prevodioce, pa sam napisao tekst „Original falsifikata“.

Nije Merlin u njemu bio jedina tema, običaj nekažnjenog falsifikovanja već se, posle akademske, uvukao i u umjetničku sferu, ali Merlinov slučaj je bio najatraktivniji. Tekst je objavljen u političkom magazinu u kojem sam u to vrijeme sarađivao.

Nedelju dana kasnije, u istom magazinu, u rubrici „Pisma čitalaca“ objavljen je kratak demanti s potpisom Dina Merlina. Tekstić je bio neobično faktografski i pristojan i išao je otprilike ovako: G. Bazdulj je ispravno primijetio da su dvije pjesme sa albuma nadahnute stvaralaštvom američke pesnikinje Emili Dikinson, ali mu je promaklo da sam u bukletu koji ide uz CD uredno naveo njene pjesme čije sam djelove koristio.

Ja buklet nisam ni tražio, pošto je originalni CD bio mnogo skuplji od iznosa koji bi moj studentski budžet podnio za potrebe „istraživačkog novinarstva“. Razmišljao sam po inerciji: Ako Bregović takve stvari prešućuje, zašto bi se Merlin ponašao drukčije?

Ali dobro, naučio sam lekciju: Provjeri najpre baš sve provjerljive detalje, prije nego nešto javno ustvrdiš, pa makar ti se činilo da je neka od tih provjera i puko trošenje vremena i novca. I druga stvar koju sam shvatio: Dino Merlin je pristojan čovjek koji je mogao u pravedničkom gnijevu da isfantazira zavjeru protiv sebe, da bude ciničan i izvrijeđa me, ali je sve ostavio u benignoj formi „ispravke netačnog navoda“.

Povod za ovo prisjećanje su najavljeni Merlinovi koncerti u beogradskoj Areni i reaktivna peticija koja traži da se njemu nastupi u Srbiji zabrane zbog navodnih kontroverznih („antisrpskih“) izjava iz ratnog vremena.

Iako se u pojedinim medijima pokušavao uspostaviti neki balans između broja ljudi koji su kupili kartu za koncert i onih koji su potpisali peticiju te stvari su potpuno neuporedive, čak i kad bi broj bio podjednak (a nije, mnogo više ljudi je kupilo kartu, nego je potpisalo peticiju). Sasvim je jedna stvar izdvojiti novac (uostalom i ne tako zanemariv) i rezervisati unaprijed jedno novembarsko veče za sasvim određenu vrstu zabave, a sasvim druga potpisati internetsku peticiju. Cijena karte varira između 3.000 i 15.000 dinara, a koncert će s dolaskom i odlaskom trajati barem 3-4 sata, dok potpisivanje peticije košta 0 RSD i traje tri-četiri sekunde.

I da se razumijemo, sasvim je moguće da je Dino Merlin devedesetih izgovorio nešto što nekom danas može da zvuči „antisrpski“. On je u tom ratu bio na strani „svojih“, taman onoliko koliko je na strani „svojih“ bio Bora Đorđević. Isti je profil ljudi koji se izruguje Bori što živi u Sloveniji, kao i onaj koji je zgrožen Merlinovom idejom da „u Srbiji uzima pare“. Isti je profil, kažem, samo što to uglavnom nisu isti ljudi.

Na kraju, ako bi nekog i trebalo proglasiti licemjerom u kontekstu srpsko-bošnjačkih odnosa, to je mnogo prije jedan drugi Edin zvani Dino. Mislim, naravno, na pozorišnog režisera Dina Mustafića. Broj njegovih problematičnih izjava o Srbiji i Srbima je neusporedivo veći, a kad je riječ o ratnom propagandizmu, Merlin je to u prvoj polovini devedesetih eventualno radio amaterski, dok je to Mustafiću bukvalno bilo radno mjesto. Da i ne govorim da je Dino Merlin autentični umetnik čije pjesme su uljepšale život desetinama hiljada ljudi, dok je Mustafić tek nevješt kompilator ćiftinskog tipa.

Političke elite u Beogradu često poručuju da žele što je moguće bolje odnose sa Bošnjacima. Dino Merlin je jedna od najprirodnijih mogućih „poveznica“ između ta dva naroda i između Beograda i Sarajeva, umjetnik koga s njegove strane niko ne vidi kao „izdajnika“ i „sumnjivo lice“ je takođe i umjetnik čije pjesme sa ove strane ogroman broj ljudi istinski voli.

Onaj ko bi zabranio Dina Merlina u Beogradu, može komotno da parafrazira Vuka Kostića i lijepo kaže da između Beograda i Sarajeva, između Srba i Bošnjaka, treba podići Kineski zid. Taj stav je sasvim legitiman i sigurno ima sasvim respektabilan broj pobornika (procentualno ih je sigurno više među Bošnjacima, a vrlo vjerovatno i u apsolutnim brojevima), ali poštenije ga je direktno artikulisati, nego kružiti kao poslovična kiša oko Kragujevca.

P.S.

Naslov ovog teksta je parafraza jednog stiha iz stare Merlinove pesme. Lijep je, između ostalog, jer liči na ogledalski odraz one čuvene rečenice o brzom smrkavanju. Ima, međutim, nešto drugo u veze s tom pjesmom što bih ovdje htio da testiram s čitaocem. Kad se u pjesmi Prljavog kazališta „Marina“ kaže „Na Božićno jutro, sneno i mutno“, slušalac zna da je riječ o 25. decembru. S druge strane, kad Dino Merlin u pjesmi iz koje je stih iz naslova u refrenu zavapi: „Božić je, a kao da nije…“, ja sam ubijeđen da većina onih koji tu pjesmu vole, znaju i pjevaju misle na 7. januar.