Za sve je zaslužno jedno pismo: Iza imena Slobode Mićalović krije se tragična ljubavna priča, a odabrao ga je njen otac

Glumica je dobila ime po Slobodi Bodi Trajković, koja je bila čuvena draga Lole Ribara.

“Moj otac je igrao monodarmu ‘Ivo Lola Ribar’, a Sloboda Trajković je bila Lolina vjerenica. To je najljepša ljubavna priča, poput našeg ‘Romea i Julije,” rekla je tada Boba, pa dodala da njena imenjakinja na neki način i danas živi, kroz nju.

Inače, Sloboda Trajković rođena je u Vrnjačkoj Banji 1918. godine, u godini kada je završen Prvi svjetski rat. Njen otac Svetolik, ugledni apotekar, nazvao ju je tako u ime trijumfa slobode.

Njen brat Miroslav bio je veoma aktivan u Narodno-oslobodilačkoj borbi i živeo je u Beogradu, gdje je i ona stigla na studije hemije i gdje ju je Miroslav ju je, 1937. godine, upoznao s danas čuvenim Ivom Lolom Ribarom.

“Od prvog susreta je počela ljubav, velika i predivna,” pričala je kasnije Slobodina sestra Milica, jedina članica ove porodice koja je preživjela Drugi svjetski rat.

Ipak, Drugi sjvetski rat je stao na put njihovoj ljubavi – Lola je otišao da se bori, a Sloboda se vratila kući jer Beograd nije bio bezbjedan. Ostalo je zabilježeno pismo koje je Ribar poslao svojoj dragoj:

“Najdraža, jedina moja!”

Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam kao i uvijek – da te ono nikada neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano… U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja.

Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao i milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno…

Ako primaš ovo pismo – ako, dakle, ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati najdraža. U svijetu u kome budeš tada živjela naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi… I želim da nikada ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobjede.”

Pobjedu nisu dočekali, a pismo nije ni stiglo do Slobode. Ono je završilo u policiji, a Sloboda je privedena. Policajci su je dugo tjerali da napiše pismo svom voljenom da bi im pomogla da ga pronađu, a ona je to odbijala, zbog čega je pet mjeseci provela u logorima.

Ivo Lola Ribar poginuo je 27. novembra 1943. godine od neprijateljske avionske bombe, dok se spremao da krene za Kairo, na mjesto šefa Vojne misije NOV i POJ pri Štabu savezničke komande za Bliski istok.

Vjerenica Sloboda ugušena je sa porodicom u gasnoj komori Banjičkog logora, 9. maja 1942, nakon što je uhapsila Specijalna policija Nedićeve vlade i mučila je u Glavnjači i na Banjici, tražeći da napiše Ivi Loli pismo, kojim bi ga namamila, da bi ga uhapsili.