Nema hlada

Predlogom Zakona o izmjenama zakonika o krivičnom postupku predložene su izmjene zakonika u dijelu trajanja pritvora, čijim usvajanjem bi se, za krivična djela organizovanog kriminala, terorizma, ratnih zločina kao i za krivična djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zakona, na obrazloženi predlog državnog tužioca, pritvor mogao produžiti za još dvije godine, a takođe, predložene izmjene predviđaju i da protiv ovakvog rješenja kojim se produžava pritvor žalba nije dozvoljena.

Tako postavljen predlog pravno je neprihvatljiv i, još važnije, pravno neshvatljiv.

Predloženom zabranom izjavljivanja žalbe na odluku kojom sud odlučuje o nečijoj slobodi najgrublje se krši i samo pravo na odbranu, koje je mnogo šira kategorija od prava na pravni lijek i krivični postupak se svodi na srednjovjekovno-inkvizicijski, u kom okrivljeni ostaje ne samo bez slobode, već čini se pada u zaborav sistema u kom, tako, nema ni dušu ni prava, kao što ima svaki čovjek koji je, iako pritvoren, i dalje čovjek. S pravom da, ukoliko se i nađe u pritvoru, vjeruje da će se isti jednom i završiti.

Dalje, govoreći o produženju i kontroli pritvora nakon podizanja optužnice, mimo rokova koji su jasno propisani članom 179 st 1 Zakonika o krivičnom postupku, tačnije o predlogu da pritvor za pojedina krivična djela može trajati još duže, a najduže još dvije godine, dakle ukupno pet godina, ovakvom predlogu moglo bi se prigovoriti u dijelu ustavnosti, zakonitosti, ali prije svega i najvažnije, u dijelu humanosti.
Sam duh i obrazloženje ovakvog, pravno govoreći, apsurdnog predloga, u srži, sadrži niz opominjućih činjenica- da se u cilju pomoći sudu da svoj posao ne vrši i ne završava sudjenjem u razumnom roku, što je jedno od osnovnih postulata pravde, produžava pritvor zbog- kako je to navedeno, kompleksnog sudskog postupka pretežno u krivičnim djelima organizovanog kriminala, u kojima, tačno je, često postoji veći broj okrivljenih, veliki broj svjedoka ili obiman dokazni materijal, ali nesporno mora postojati znanje i iskustvo postupajućih sudija da se, i bez neopravdanog produžavanja pritvora, krivični postupak okonča u za to sadašnjim zakonom propisanim rokovima.

Jasnije govoreći, ukoliko postupajući sud nije donio prvostepenu odluku u roku od tri godine od podizanja optužnice, kako to predviđa Zakonik o krivičnom postupku, ta krivica je na sudu i ne smije se pripisivati okrivljenom- a predloženim rješenjem da se pritvor i nakon ovoga može produžiti za još dvije godine, liči na krivicu ili još tačnije- na kaznu za nešto za šta možda on i nije kriv, od čega ga jasno i štiti prezumpcija nevinosti.

Ustavni sud je prije desetak godina kao neustavnu ukinuo dio odredbe člana 175 st 1 tačka 4 Zakona o krivičnom postupku, kojom je bilo propisano da se, kada su u pitanju krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, a djelo je naročito teško zbog posledice ili načina izvršenja, pritvor može odrediti i pridužiti i zbog remećenja javnog reda i mira.

S obzirom na proizvoljnost koju je ovakvo zakonsko rješenje nosilo sa sobom, Ustavni sud je tada problematizovao remećenje javnog reda i mira kao uslova koji bi, kao procesni kriterijom za određivanje pritvora, onda ispunjavalo svako učinjeno krivično djelo, što bi dovelo do svođenja pritvora na neizostavni dio krivičnog postupka, suprotno od onoga što on jeste i mora da bude- mjera kojom se obezbjedjuje nesmetano vođenje kirivičnog postupka i prisustvo okrivljenog u samom krivičnom postupku, ali isključivo onda kada se, kako to jasno i zakon navodi, ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

Takođe, sam Ustav Crne Gore u članu 30 određuje da lice za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo krivično djelo može biti zadržano u pritvoru samo ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka.

Predlogom da protvor nakon podizanja optužnice do donošenja prvostepene presude za određena krivična djela može trajati pet, a ne, kao sada, tri godine, direktno bi se prekršio član 32 Ustava Crne Gore, koji garantuje da svako ima pravo na suđenje u razumnom roku. Isto je garantovano i Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku.

Takođe, suđenje u razumnom roku nije unaprijed mjerljiva kategorija, a prilikom određivanja njene ustavnopravne i konvencijske prihvatljivosti potrebno je proći kroz cjelokupan sudski proces, pa samo određenje da pritvor može tajati i do pet godina nosi sa sobom opasnost od stvaranja takozvanih lijenih sudova, u kojima okrivljeni više ne bi bilo okrivljeni već žrtva sudske dinamike vođenja krivičnog postupka.

Kao pravo koje je u suštini sastavni dio pravde, suđenje u razumnom roku osim Evropskom konvenijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, prepoznato je u najvažnim međunardonim dokumentima koja se bave zaštitom ljudskih prava: Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima ali i Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima.

Ipak, u samoj Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama ovo pravo postavljeno je najšire – kao neodvojivi dio prije svega pravičnog postupka- u kojima okrivljeni dužinom trajanja postupka ne smije dobiti status žrtve.

I dok nadležni predlažu izmjene Zakonika o krivičnom postupku kojima ne pomažu ni sudu, ni postupku, a najmanje pomažu okrivljenom, kao odbrana čovjeka za koju se kao odgovorni građani i pravnici moramo izboriti ostaje ona zadnje pomenuta teza u ovom pravnom tumačenju – humanost.

U sjećanju na dane kada sam kao istražni sudija sate i dane provodio u sudnicama tada Opštinskog suda Titograd, Osnovnog suda u Podgorici i Višeg suda u Podgorici, razmišljajući da li su pored materijalnog ispunjeni i procesni uslovi za određivanje pritvora okrivljenom, ostaje samo čovjek – taj teški ljudski trenutak u kom okrivljeni shvati da više nije slobodan, dok potpisuje dostavnicu kojom potvrđuje da je primio rješenje o određivanju pritvora, tvrdim, u sebi okaje sva krivična djela ovog svijeta koja, makar još uvijek ne dokazano, u tom trenutku nije ni počinio.

Ovakvim zakonskim rješenjem okrivljeni ostaje usamljen, u raljama Andrićevog junaka, kom, svjestan da je zakonom unaprijed obesmišljena njegova borba, u pritvorenoj slobodi koja, ako se i završi nakon pet godina, više nikada neće biti sloboda, i bez izrečene kazne unaprijed presuđuje hladno lice Latifage – Karađoza riječima: „Pod mojom lipom zaista nema hlada.“