Adžić: Oduvijek sam bio buntovan i smetala mi je nepravda

Kaže da njegovi roditelji nikada nijesu bili mirni kada izađe iz kuće jer je bio sklon nestašlucima i tučama, ali koje su za to vrijeme bile način za odmjeravanje snage i trošenje energije.

“Iz tih cetinjskih dječijih tuča imam i trajnih posljedica kao što je slomljen nos i nekoliko zuba. Ipak to nije bilo na nivou koji je proizvodio dalje animozitete i neprijateljstva. Bio je to vid izbacivanja viška energije. Sve je to nešto što je bilo bez bilo kakve zle namjere. Mi tada nijesmo imali mogućnosti ni načina da se bavimo borilačkim sportovima, pa je to na neki način bilo ispoljavanje viška energije”, kaže Adžić za TVCG3.

Odrastao je okružen ljubavlju i pažnjom roditelja. Srećno djetinjstvo i dječiju igru nijesu poremetile teške devedesete godine.

Igrao je više sportova, ali ipak se najviše pronalazio u rukometu.

“Rukomet me naučio da uvijek idem na pobjede, ali da umijem da se nosim sa porazima”, kaže Adžić.

Bilježio je zapažene rezultate, ali je ipak u jednom trenutku prevagnula knjiga i fakultet.

“Još jedan događaj koji je doprinio tome je jedno okupljanje na Cetinju kada smo imali pripreme mi koji smo bili na širem spisku za reprezentaciju. Na tom jednom treningu desio se incident kada me saigrač u žaru borbe gurnuo i ja sam završio u konstrukciji koja je bila iza gola i srećom izbjegao da glavom udarim u metalnu konstrukciju. I vjerovatno pod tim stresom ja samudario tog momka i nanesem mu težu povredu što je prouzrokovalo da budem uklonjen sa spiska i da ne nastavim treninge sa reprezentacijom”, prisjeća se Adžić.

Oduvijek je bio buntovan i smetala mu je nepravda, a u prilog tome govori i činjenica da je u srednjoj školi izgubio pravo da pohađa redovnu nastavu zbog protesta koji je organizovao zbog prijatelja koji je trebalo da budu izbačeni iz škole.

Bez sumnje, kaže, teže je biti ministar nego poslanik. Period kada je bio ministar unutrašnjih poslova pamti kao najteži, međutim kaže da je bio svjestan šta ga čeka.

“Mislim da ne postoji nešto što može da se poredi sa tim poslom. Ja sam imao prikaz svih dešavanja u realnom vremenu, a ja sam to sve emotivno doživljavaju. Kada čujete da je neko stradao, to mora da vas pogodi. Nije lako biti personifikacija za sve što se u državi dešava”, kazao je on.

Ističe da nije strog roditelj, posebno zbog toga što malo vremena provodi sa djecom. Kada je rječ o prijateljima, voli da provodi vrijeme sa odabranom grupom ljudi koji su bili uz njega u najtežim momentima.

“To su ljudi na koje računam, kojima bih u krajnjem povjerio svoju djecu”, kazao je on.

Radovati se malim stvarima, za njega je najveća sreća.

“Trudim se da svakodnevno uživam radujući se malim stvarima, jer u mlađim godinama čekajući neke velike stvari mnogo toga je prošlo pored nas na šta nismo obratili pažnju, a to je trebalo da bude nešto u čemu smo mogli da uživamo. Ako dnevno imam mogućnost da jednoj osobi pomognem, to doživljavam kao najveću sreću”, zaključuje Adžić.