Bastašić: Žrtve nisu iste ili Ko se danas sjeća 8.020 žrtava Slane i Metajne?

Piše: Dušan Bastašić

Tamo se rijetko kada organizuju molitvena i komemorativna okupljanja.
Obično to rade potomci i poštovaoci žrtava „o svom ruvu i svom kruvu“.

Ne, nema direktnog prenosa na RTS i/ili RTRS.

Kako da ljudi danas znaju za Slanu i Metajnu?

Ne samo Srbi i Jevreji, nego Ljudi.

Kako da prepoznaju šta se tamo zbivalo?

Gdje da pročitaju?

Koga, koliko, kada…?

Zašto?

To se valjda zna, ali ne izgovara.

Na ostrvu Pagu, u logorima Slana i Metajna, hrvatske ustaše katoličke i muslimanske vjere, za svega dva mjeseca pobile su ne manje od 8.020 Srba i Jevreja.

Djece, žena, muškaraca.

Ne, žrtve nisu ni pohapšene ni stradale na bojnom polju.

Ne, žrtve nisu nosile uniforme.

O oružju ni pomena.

Pokupljene su u svojim kućama, na svojim livadama, crkvama.

Da, neke od žrtava su u transportu do ostrva Paga zaklane i rasporenog stomaka bačene u more podvelebitskog kanala ili paških vrata.
Ostali su zauvjek u plavetnilu mora, bez groba, bez obilježja, svijeće, pomena…
Čak i suze za njima prolivane, daleko su od tog plavetnila.

Da, većina muškaraca je mučena i iscrpljivana glađu, žeđu i teškim radom u kamenoj pustinji rta Slana.
Ne, nisu svoja izmučena tijela mogli skoniti pod krov, niti spustiti na slamu. Imali su pod sobom samo oštar kamen, a iznad nebo.
Djevojke i žene su u Metajni iscrpljivane glađu i silovane.
Ne, žrtve su rijetko kada streljane jer su egzekutori za to češće i rađe koristili sječivo, čekić i malj.

Ne, tijela žrtava nikad nisu ekhumirana osim ona 793 koje su Italijani iskopali i spalili iznad uvale Malin.
Ne, nisu ta tijela iskopali iz pijeteta prema žrtvama, nego zbog smrada tijela u raspadanju i straha od zagađenja pitke vode.
Da, skrnavili su tijela žrtava, vadeći im zlatne zube i kasnije dijeleći među sobom „ratni plijen“.
Ne, to prilikom ni jedna žrtva nije identifikovana, među njima ni jedno od 91 dijeteta do petnaest godina starosti.

Ne, nije bilo pompeznih, večnih sahrana iz godine u godinu.
Ne, nije bilo međunarodnog suda da sudi zločincima. Suđenje devetorici koljača pred domaćim sudom, jedanaest godina nakon zločina i kazne koje su im dosuđene, nisu vrijedne pomena.

Ne, nakon rata, majke i sestre žrtava se nisu organizovale, tražile pravdu i svijetom pronosile istinu.
Ne, nisu bile ni nevladine ni vladine, ni finansirane od brižnih ljudskopravaša.
Njima, koje su preživjele Pokolj, nije bilo dozvoljeno ni da odtuguju. Sa licima uokvirenim u crne marame, očiju crvenih od suza, podizale su ratnu siročad.

Ne, nakon rata se o ovom zločinu nije učilo u školama.
Ne, nisu u spomen na žrtve podizani memorijali a kamoli memorijalni centri.
Ne, u jednoj od zgrada logora za srpkinje i jevrejke sa djecom u Metajni, današnjoj osnovnoj školi, nema spomen sobe.
Ne, nema spomen ploče na zidu škole.

Ne, o tome se ćuti, a ako se neko usudi da pita onda se zločin poriče.

Ne, 24. jun, kao Dan sjećanja na žrtve kompleksa logora Gospić – Jadovno – Pag nije ustanovljen neposredno poslije rata nego tek 2010. godine od strane udruženja Jadovno 1941.
Ne, taj dan nikada nigdje nije proglašen danom žalosti.
Ne, na taj dan neće biti sahrane posmrtnih ostataka jer niko ne osjeća potrebu da se žrtve ekhumiraju i dostojno sahrane.

Ne, taj dan u podne, nikada nigdje se nisu čule sirene u znak sjećanja na žrtve.
Ne, 24. juna neće biti dokumentarnih filmova sa svjedočenjem potomaka žrtava.
Ne, taj dan se ne organizuje plivački maraton od Karlobaga do uvale Slana, ni memorijalna regata, niti desetine skutera sjeku površinu plave grobnice podvelebitskog kanala polažući cvijeće u more.

Ne, na taj dan se u Zagrebu i Sarajevu ne okupljaju žene u bijelom ili crnom da svoje sunarodnike pozovu da se suoče sa prošlošću i osude zločin nad nevinim paškim žrtvama.
Ne, taj se dan u podne nikada nigdje vozila nisu zaustaljala a putnici izlazili i pored vozila stajali pognute glave.

Da, tamo dolaze turisti, prave se žurke, kupa se, odmara i veseli.

Ne, Hrvatska nije donijela zakon o zabrani negiranja Pokolja, Genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH.
Ne, nikada Predsjednik Hrvatske nije došao na Pag, kleknuo na vreo kamen i izvinuo se žrtvama i njihovim potomcima.

Ne, nikada Predsjednici Srbije, Srpske i Izraela nisu došli na Pag i poklonili se sjenima žrtava.
Ne, nikada ni jedan arhijerej Srpske pravoslavne crkve nije došao na Slanu.

Ne, niko nikada nije rekao da je zločin nad Srbima, počinjen na ostrvu Pagu uporediv sa zločinom Holokausta.

Ne, nikada niko iz vrha Svjetskog jevrejskog kongresa nije došao na Pag i odao počast žrtvama.

Ne, nikada nije organizovana međunarodna naučna konferencija o logorima i počinjenim ratnim zločinima na ostrvu Pagu.

Da, 24. jun i 11. jul dijeli samo 16 dana i samo 54 godine a ipak su ta dva dana beskrajno udaljena.

Žrtve nisu iste!

Autor je osnivač i predsjenik udruženja građana Jadovno 1941. u Banjoj Luci.