Godina prođe, a Milove kuće ne srušiše

Od pompezno najavljenog rušenja, godinu kasnije, ostao je sudski postupak koji se vodi jer ministarstvo nije poštovalo zakon i odlučivalo po Đukanovićevim žalbama i zahtjevima, a nepoštovanje propisa od strane državnih organa opet će, makar u vidu sudskih troškova, platiti građani Crne Gore.

Nalog za rušenje kuća uslijedio je samo dva dana pošto je Đukanović izgubio u drugom krugu predsjedničkih izbora, a znatan dio javnosti, i one koja je kritički istupala prema višegodišnjem šefu države, ocijenio je takav potez revanšističkim, te marketinškim trikom pred parlamentarne izbore.

Urbanističko-građevinski inspektor Ministarstva prostornog planiranja i urbanizma Aleksandar Todorović donio je 4. aprila prošle godine rješenje kojim je naloženo uklanjanje dva objekta jer su “sagrađeni u suprotnosti sa važećim Prostorno-urbanističkim planom opštine Nikšić”. Za rješenje o rušenju Đukanovićevih kuća saznalo se preko društvenih mreža, tako što su Građanski pokret URA, partija tadašnje ministarke urbanizma Ane Novaković Đurović, i Demohrišćanska stranka objavili dokument koji je u tom postupku donio urbanističko-građevinski inspektor.

Pitanje nelegalne gradnje u Crnoj Gori godinama je gorući problem, a trajno rješenje za oko 100.000 divljih objekata, koliko se procjenjuje da ih ima u državi, dosad nije imao nijedan ministar kojem je u nadležnost dato ovo pitanje. Štaviše, nelegalni objekti su znatan dio vremena bili pitanje kojim se manipulisalo za potrebe izbornog inženjeringa, pa su se u izbornim godinama donosili zakoni kojima bi se legalizacija omogućavala, poslije završenih izbornih ciklusa odlagana bi bila primjena tih akata, a građanima obećavano da će im glasanjem za određenu političku partiju biti omogućeno ozakonjenje nelegalno sagrađenog.

Većina ministara koji su u prethodnih deceniju i po pokrivali funkciju ministra za prostor i urbanizam imala je svog “favorita” u najavama šta će biti srušeno – neko kuće političkog oponenta, drugi stambene zgrade, treći crkvene objekte, a prostor nam je i danas potpuno devastiran i bez konkretnog rješenja da se stanje iole upristoji.

Mandat Ane Novaković Đurović u tehničkoj Vladi svakako je obilježio slučaj Đukanovića. Uprkos njenim tvrdnjama da je odluka o rušenju njegovih kuća “apsolutno zakonita”, ministarstvo pod njenim rukovodstvom “prećutalo” je Đukanovićeve žalbe i prekršilo zakonske rokove da o njima odluči, zbog čega se sada vodi sudski postupak. Njen naslednih na toj funkciji Janko Odović (PES) mandat je započeo s planom rušenja lamele “C” u podgoričkom naselju Zabjelo. Rušenje je počelo sredinom januara, ali ga je sud zabranio, a u međuvremenu je Upravni sud u dva slučaja donio presude kojima je utvrđeno nezakonito postupanje ministarstva u postupanju po žalbama na odluku kojom je odbijen zahtjev za legalizaciju bespravnog objekta, a potom i na rješenje kojim je urbanističko-građevinski inspektor dozvolio prinudno izvršenje rješenja o rušenju lamela “C”, “B” i “D”. Odović je u januaru izjavio da lamela “C” mora biti srušena, pa potom da se mogu legalizovati četiri sprata tog objekta, da bi prije tri nedjelje izjavio da “treba vidjeti da li ima uslova za postupak legalizacije lamele `C`”.

Mandat ministra Ratka Mitrovića, u pogledu problema divlje gradnje, svakako je obilježila činjenica da je u vlasništvu njegovog sina nelegalno sagrađena kuća. U sličnoj situaciji je bio i bivši premijer Duško Marković, koji je u jednom periodu koordinisao radom Ministarstva prostornog planiranja. U trenutku kad je najavljivao rušenje crkve na Rumiji, u vlasništvu Markovićeve porodice je bila nelegalno sagrađena kuća, za koju je podnijet zahtjev za legalizaciju.

Dok su na funkciji ministra prostora bili predstavnici DPS-a, u fokusu najava o rušenju svakako su, pored crkve na Rumiji, bili objekti koje koristi Srpska pravoslavna crkva (SPC) – krstionica na Ostrvu cvijeća (za vrijeme ministra Pavla Radulovića), zidovi Crkve Svetog Aleksandra Nevskog na Svetom Stefanu (u vrijeme mandata ministra Predraga Sekulića), dok su u junu 2020. srušeni započeti manastirski konaci u Ulcinju, uz prisustvo Protivterorističke jedinice.