Milo i njegova unuka u Crmnici imaju sve što im je potrebno za srećan život

Porodica Đalac već generacijama se uspješno bavi poljoprivredom i stočarstvom. U selu Mikovići, MZ Crmnica, koje je poznato po svom plodnom zemljištu i idealnim uslovima za uzgoj stoke, porodica Đalac sa ponosom i predanošću nastavlja porodičnu tradiciju.

Već decenijama ova porodica uspijeva da se izbori sa brojnim izazovima koje sa sobom nosi život posvećen poljoprivredi. Milo i Velika na vrijeme osiguraju dovoljno hrane za svoju stoku, čime pokazuju visok nivo predanosti i odgovornosti prema svom poslu.

Porodica Đalac bez problema prodaje svoje proizvode na tržištu uz, kako kažu, primamljive cijene.

“Radim od kako znam za sebe. Ranije, dok sam bio mlađi, više sam volio kafane i druženja, međutim od kada sam u penziji mnogo više sam angažovan na imanju. Mada smo mi posvećeni nastavku tradicije, nisam siguran da će se mlađe generacije odlučivati za ovaj način života. Mlade generacije često teže ka odlasku sa sela u grad, što stavlja dodatni pritisak na očuvanje poljoprivrednih porodičnih gazdinstava”, kaže Milo, i sa ponosom ističe da najveću pomoć ima od devetogodišnje unuke Jane, odlične učenici trećeg razreda OŠ „Jovan Tomašević“.

Jana je u međuvremenu, dok su novinari razgovarali sa Milom, u štali pomuzla jednu od krava, kako to i inače često radi.

“To je moja pomoći babi i dedi, i to radim sa zadovoljstvom. Kravu zavežem, operem vime i krenem da muzem. Izmuzem oko pola litra i sve to traje minut ili dva. Naravno da volim i mlijeko i sir”, kaže malena Jana.

Iako posla ima od jutra do mraka, Milo se ne žali, i život na selu kaži ne bi mijenjao.

“Već od 6 sati izjutra imamo obaveze oko stoke, krava, svinja. Prvo se nahrane i srede životinje, pa posle kreću poslovi koje smo planirali u njivi. Dosta radimo, jer uvijek ima posla, da se nešto popravi, prepravi, poboljša”, kaže Milo i nastavlja:

“Proizvodimo čisto ekološke proizvode, jer u ovom kraju nema industrije. Držimo tri krave, do skoro smo imali i četvrtu, ali nismo uspjeli da je pripitomimo, išla je rogovima na unučad i suprugu. Pored krava držim i još prasad i kokoške. Mi smo veliki kooperanti sa kompanijom „Voli“ Dragana Bokana i imamo određene zajedničke interese. On hoće ekološku hranu i ima je. Ja njima prodajem bez mjere, a on plaća po korektnoj cijeni za koju se dogovorimo. Po mom ličnom ubjeđenju, ko hoće da radi ima posla. No, kako se to danas radi najbolje pokazuje koliko recimo malo krava ima na ovom području i širem dijelu Crmnice”, kaže on.

Milo ističe da penziju ne troši, da se od ovog posla može dobro zaraditi i lijepo živjeti, te da on i njegova surpuga starost provode gotovo pa gospodski.

“Ne sadimo mnogo, stavimo 500-600 strukova paradajza, 200 do 300 paprika… Žena i ljeti i zimi ide u Sutomore i tamo prodaje naše proizvode. Voćke ne prskam, nikada to nisam radio, sve je ekološko, ako ništa ono zbog moje unučadi”, kaže on i dodaje:

Trenutno imamo tri krave, a ovu četvrtu što je jurila na nas vratio sam prije nekoliko dana u Golubovce, mada je koštala 2.000 eura. Proste vlasniku te pare, ali nam zaista nije odgovarala. Ponovo ću da uzmem kravu, i to je za nas dvoje sasvim dovoljno.

On dodaje da dnevno preradi 70 do 80 litara mlijeka od tri krave, te da su po kvalitetu sira postali prepoznatljivi ne samo u Crmnici, već i na području opštine Budva.

“Puno naših mušterija dolazi kod nas kući, a bilo je slučajeva i da prodajemo po 20 kilograma sira jednoj porodici. U štali imam muzilicu, u drugom dijelu su prasad, a odvojen je prostor i za oko stotinu kokošaka. Imam u planu da uzmem jednu krmaču za priplod. Svake godine držim po jednu, a nekih godina smo držali i po tri. Godine ipak čine svoje, no sad mogu da držim i pet krava kad mi unuka pomaže”, kaže Milo, koji naglašava da mu je ipak žena desna ruka u ovoj proizvodnji.

“Količine sira koje proizvedemo nisu nešto posebno velike, ali nam je na prvom mjestu kvalitet, a ne kvantitet. Cijena je zadovoljavajuća, a o kvalitetu najbolje govore naši kupci koji se iznova vraćaju po sir. Higijena je na prvom mjestu i sve mora biti kao u apoteci, za šta je zadužena supruga”, priča on.

Naravno da stigne i da se odmori a odmor je redovno uz Nikšićko pivo. Otvarač od flaše piva visi uz prozor na terasi.

“Otvarač mi je stalno pri ruci dok sam u kući, a olovka je u banci”, kaže uz osmjeh.

Inače, ranije se bavio i lovom, a bio je i predsjednik lovačkog društva u Crmnici. Fudbal je posebno volio i pratio, pa i danas, u 75. godini, zaigra sa svojim unučadima. Svake godine na 13. jul ekipa starih igra protiv ekipe mladih, a Milo je redovan u ekipi starih. Očekuje da tako bude i ove godine.