Od 2016. do danas u CG 18 samoubistava maloljetnika, jako je važno da se o ovom problemu govori

Naime, njemu je jedan od radnika benzinske pumpe, tokom razgovora za posao, postavljao neprimjerena pitanja i sve to snimao.

“Moraš pisati koji si pol, jesi li muški ili ženski? Moraš napisati gdje si radio? Moraš još napisati jesi li spavao noću na poslu. Napiši da si pola spavao pola nisi. Piši radio sam noćnu, pola spavao pola nisam. Napiši jesi li se pokrivao, da donesu deku. Imamo mi po deku, ko radi ima deku. Jesi se pokrivao po zimi? Napiši ne treba deka…”, govorio je radnik nesrećnom mladiću pojašnjavajuči da je to “njihov upitnik”.

Nizali su se potom zahtjevi poput: “Napiši da li jedeš ćevape sa duplom lepinjom ili sa jednom lepinjom. Ako ćevape ne jedeš onda ovdje ne možeš raditi. Ovdje se samo jedu ćevapi. Ja 20 godina jedem ćevape. Ako ne jedeš ćevape onda ostaješ bez hrane.”

Nakon tog razgovora i “prijave za posao” Dulić mu je, kako prenose regionalni mediji, platio 30 KM za gorivo i otišao, a ubrzo nakon toga sebi je oduzeo život.

Pomenuta tragedija odjeknula je širom regiona namećući nam pitanja – koliko smo “pali” kao društvo, te koliko nam je omladina bezbjedna i spemna da se uhvati u koštac sa izazovima koje nam savremeno doba nameće.

Sa druge strane, potvrdila se teza da priče o prevenciji nikada nije dovoljno, već treba konstantno skretati pažnju na pomenuti problem naročito kada govorimo o samoubistvima među mlađom populacijom, i onome što najviše zabrinjava – među maloljetnicima.

Uprava policije: Od 2016. do danas u Crnoj Gori 18 samoubistava maloljetnika

Prema podacima Uprave policije dostavljenim portalu Dnevno, za šest godina u Crnoj Gori registrovano je 18 samoubistava osoba mlađih od 18 godina.

Samo tokom ove godine registrovana su čertiri samoubistva i to na području nadležnosti odjeljenja bezbjednosti Podgorica, Nikšić, Bijelo Polje i Ulcinj. U sva četiri slučaja radilo se o uzrastu starijih maloljetnih osoba, odnosno osoba starosti od 16 do 18 godina.

Osvrćući se na prethodne godine, podaci Uprave policije, takođe, su alarmantni.

“U toku 2021. godine registrovana su četiri samoubistva maloljetnika, od kojih dva na području nadležnosti Odjeljenja bezbjednosti Podgorica, a po jedno na području nadležnosti odjeljenja bezbjednosti Pljevlja i Tivat. U dva slučaja radilo se o uzrastu starijih maloljetnih lica, a u dva slučaja o mlađim maloljetnim licima (uzrast od 14 do 16 godina)”, kazali su za Dnevno iz policije.

Dodaju da su tokom 2020. registrovala tri samoubistva maloljetnika, od kojih dva na području nadležnosti Odjeljenja bezbjednosti Podgorica, a jedno na području nadležnosti Odjeljenja bezbjednosti Berane.

Tokom 2019. zabilježena su dva slučaja i to u Bijelom Polju i Herceg Novom, a 2018. tri slučaja – dva u Baru i jedan u Beranama.

„Uprava policije je i tokom 2017. godine registrovala dva samoubistva maloljetnika, po jedno na području nadležnosti odjeljenja bezbjednosti Bar i Herceg Novi. Tokom 2016. nije bilo samoubistava maloljetnika”, kazali su za Dnevno iz Uprave policije.

Riječ struke

S obzirom na navedene zvanične podatke, nameću se pitanja šta je to što navodi maloljetnike da dignu ruku na sebe, kako prepoznati suicidno ponašanje i kako im pomoći…

Psihološkinja i psihoterapeutkinja Marija Varajić poručuje da mladi koji imaju suicidne misli i ideje najčešće nemaju podršku primarnog okruženja, te da kod njih uglavnom dominiraju samoprezir i samomržnja.

Ona, takođe, naglašava da je najbolja prevencija kvalitetan i otvoren odnos među roditeljima i djecom.

“Kada mlada osoba osjeća samoprezir ona sebe vidi kao manje vrijednu, obično ako ne ispunjava neke ciljeve i uslove koje je sebi postavila. Ono što je jako važno, ako procjeni da to neće ostvariti ni u budućnosti, razočara se. Neko sebe ne vidi dovoljno vrijednim ako nije uspješan, ako ga drugi ljudi ne vole i ne prihvataju… Takva osoba funkcioniše dobro dok sve uslove koje je sebi postavila kao validirajuće ispunjava, kada ih više ne ispunjava počinje da razmišlja da sebi naudi”, pojašnjava Varajić za Dnevno.

Prema njenim riječima teško je, kaže, procjeniti da osoba ima suicidne misli i ideje ako o tome ne govori.

“Jedini način da psiholog procjeni da je jedna mlada osoba rizična su psihološki testovi, projektivne tehnike koji omogućavaju pristup i procjenu suicidnih misli i ideja. Kada se procjeni da neko posjeduje takav vid misli i ideja može se o tome razgovarati i nastupati u cilju rješavanja problema”, dodaje Varajić.

Najčešći faktori rizika koji mogu da navedu na suicid su, pojašnjava, depresivna stanja, anksioznost, poremećaji ličnosti, nagle promjene ponašanja i raspoloženja, upotreba alkohola i psihoaktivnih supstanci.

“Ne smijemo da izostavimo ni faktore rizika kao što su zlostavljanje, zanemarivanje, traumatična iskustva koja su nastala najčešće na ranom uzrastu, osjećaj bespomoćnosti, odbačenost od vršnjačke grupe kao i manjak vršnjačke aktivnosti, gubitak bliske osobe”, pojašnjava Varajić i dodaje:

“Znaci su vidljivi a najčešće ih mogu prepoznati bliske osobe, porodica i prijatelji. Roditelji kao neizostavni segment života svakog djeteta je najvažnniji faktor u lancu podrške osobe koja je suicidna i koja razmišlja o samoubistvu. Negdje namećem odgovornost roditelja koji su važni da prepoznaju, osnaže, podrže, a samim timi i potraže stručnu pomoć (psihološku, psihijatrijsku, psihoterapijsku…”

Navodi da su rjeđa samoubistva djece mlađe od 12 godina, prvenstveno zbog njihove kognitivne nezrelosti.

“Sa druge strane, često ćemo čuti za pokušaje samoubistva u periodu od 12 – 14 godine. Adolescenti posjeduju kognitivnu zrelost i imaju mogućnost da smrt shvate kao kompletno i uništenje sveukupnog bića. Na racionalnom planu adolescent zna da je smrt definitivno i neprolazno stanje, međutim u mnogim trenucima (posebno u stanjima jakih emocija i intenzivog trpljenja, takođe moramo naglasiti najčešće pod dejstvom psihoaktivnih supstanci) relativizuju pojam smrti”, priča naša sagovornica.

Upitana šta treba preduzeti kako bi zaštitili dijete i preduprijedili fatalni ishod, Varajić naglašava:

“Stručni savjet roditeljima je da više obraćaju pažnju na djecu i njihovo ponašanje. Samim tim možda je i najvažnije pratiti promjene kod djeteta na ponašajnom, emotivnom i socijalnom nivou. Važno je da roditelj ima odnos koji je otvoren i iskren kako bi djeca najprije od njih zatražila pomoć i podršku. Važno je i da kod roditelja ne postoje rigidne granice u odnosu na djecu, jer pomjeranjem granica dijete stvara veću bliskost a samim tim i potrebu da se povjeri roditelju i iznese problem koji postoji.”

Smatra da će fatalnih ishoda biti manje ukoliko se o problemima bude otvoreno razgovaralo.

“Samim tim ne postoji bolja prevencija od kvalitetnog otvorenog odnosa na relaciji roditelj-dijete. Takođe bih naglasila da roditelji ne postavljaju visoke zahtjeve isped svoje djece i da budu osjetljivi kada su u pitanju promjene u školskim postignućima, padu motovacije kao i eventulanim nestašlucima i problemima koji se mogu desiti u socijalnom kontekstu i školskom kontekstu kod djeteta. Uz pomoć roditelja važno je potražiti stručnu pomoć ukoliko roditelj primjeti da dijete ima suicidne misli i ideje”, apeluje Varajić i još jednom šalje poruku- jako je važno da se o ovom problemu govori.

“Razgovor o suicidu smanjuje šansu da do njega dođe. Roditelji kod kuće, ukoliko primijete povlačenje, promjene raspoloženja, depresivna stanja, izbjegavanje određenih aktivnosti važno je da otvoreno razgovaraju sa svojim djetetom, da ga podrže i osnaže, da na taj način pokažu bliskost i brigu za svoje dijete. Kada dijete osjeti bliskost, brigu i povjerenje više će razgovarati i odmah postoji veća mogućnost da se suicidne misli i ideje spriječe i da se potraži stručna pomoć koja je u takvim slučajevima neophodna”, zaključuje Varajić, prenosi portal Dnevno.