Organska proizvodnja u Crnoj Gori još uvijek neiskorišćen resurs

Kada je 2007. godine krenuo da se bavi organskom poljoprivredom, Željko Macanović znao je da je taj vid proizvodnje teži kako zbog brojnih pravila kojih proizvođači moraju da se pridržavaju, tako i zbog komplikovanih administrativnih procedura.

Ipak, kao prvi registrovani organski proizvođač u Crnoj Gori, smatra da je budućnost u organskoj proizvodnji.

“Mala smo država, a i imamo čisto i nezagađeno zemljište”, kaže Macanović.

Sa njim je saglasan i Dimitrije Mugoša, koji je počeo kao konvencionalni proizvođač da bi se 2012. preorjentisao na organsku poljoprivredu.

Na svom imanju u glavnom gradu Crne Gore ima oko 1.000 stabala smokve i 200 stabala divljeg šipka.

Ipak, prije nego što je dobio sertifikat, tri je godine bio u takozvanom “prelaznom periodu”, zbog stajskog đubriva koje je koristio dok se bavio konvencionalnom proizvodnjom.

“Mislio sam da je svako stajsko đubrivo isto organsko, ali nije. Ako stoka jede koncentrate onda nije organsko đubrivo”, pojašnjava Mugoša.

Stroge procedure podrazumijevaju stalne analize, pa i područje gdje će biti stacionirana proizvodnja.

“Na primjer, dva kamiona sam morao da uklonim koja su se nalazila u blizini. Uslov za organsku proizvodnju je da autoput nije blizu. Mora da se izgradi barijera ako su blizu izduvni gasovi…”, naveo je Mugoša.

Zašto su u ekološkoj Crnoj Gori njive puste?

Da nije lako dobiti sertifikat smatra i Macanović, koji se bavi proizvodnjom žitarica i to većinom od starih sjemena:

“Administrativni dio je zahtjevan, moramo voditi evidencije, pravilno označavati. A sama proizvodnja je naša tradicionalna.”

Navodi da se u Crnoj Gori, posebno u planinskim djelovima, do skoro i nisu koristila nikakva hemijska sredstva u poljoprivredi:

“U veoma malim količinama koristilo se vještačko đubrivo, a do skoro nismo ni znali za herbicide i pesticide.”

Procedure za dobijanje sertifikata za organsku proizvodnju

Od ukupnog poljoprivrednog zemljišta u Crnoj Gori, svega jedan i po procenat se koristi za organsku proizvodnju. A tim načinom proizvodnje bavi se 427 proizvođača.

Prema Zakonu o organskoj proizvodnji, štetni organizmi, bolesti i korovi suzbijaju se korišćenjem prirodnih neprijatelja, izborom vrsta i sorti, plodoredom ili tehnikama uzgoja i termičkom obradom.

Ograničava se upotreba aditiva za hranu za životinje i pomoćnih sredstava u preradi.

Direktorka i rukovoditeljka kvaliteta u sertifikacionom tijelu “Monteorganica” Ivana Vojvodić navodi da samo dobijanjem sertifikata, proizvođač stiče pravo da proizvod označava kao organski, a kontrola se sprovodi najmanje jednom godišnje:

“Kontrole mogu biti redovne i vanredne, najavljene i nenajavljene, a izbor proizvođača vrši se na osnovu rezultata analize rizika.”

Smatra da Crna Gora ima prirodnih potencijala za organsku i ekološku proizvodnju.

“Međutim, problem radne snage je evidentan i u toj privrednoj grani, kao i činjenica da poljoprivreda nije baš primamljiva djelatnost. Crna Gora treba da se usmjeri na ponudu proizvoda sa dodatnim kvalitetom, a to su svakako organski i zaštićeni poljoprivredni prehrambeni proizvodi”, kaže Vojvodić.

Koliko je organska hrana zdravija?

Dijetološkinja Snežana Barjaktarović Labović rekla je za RSE da bezbjednost hrane i neadekvatna ishrana utiču na poremećaje i zdravlje.

Pojašnjava da organska hrana ne bi trebalo da sadrži nikakve kontaminente (mikroorganizmi, toksini…), ali i da građani često iz preteranog straha izbjegavaju određene namirnice.

Na pitanje kakva je razlika između organske i konvencionalno uzgojene jabuke, Barjaktarović Labović kaže da su razlike u nutritivnoj vrijednosti minimalne:

“Možemo pričati o eventualnoj opterećenosti jedne jabuke kontaminentima, odnosno možda je organska zdravstveno bezbjednija, ali nutritivno kvalitetnija nije.”

Konstatuje da građani ne mogu da imaju apsolutan nadzor nad svakim proizvođačem, ali postoji takozvana dobra proizvođačka i higijenska praksa, kao i kontinuirane edukacije proizvođača od nadležnih institucija.

Preporučuje građanima da kupuju hranu kod onih proizvođača u koje imaju povjerenje.

“Oni koji ne kupuju pakovanja na kojima piše ‘organsko’, uopšte nisu u lošijoj zdravstvenoj poziciji. Ne moraju da budu u nutritivnom deficitu niti su zdravstveno ugroženiji”, zaključila je Barjaktarović Labović.