Penzioner iz Francuske biciklom preko Crne Gore ide za Indiju: “Rekao sam sebi – imaš samo jedan život, kreni na put”

Sve je, kaže, počelo kada je prije 30-ak godina sanjao bijeli put i drveće. U njegovom snu, taj se put nalazi u Indiji. Operacija tokom koronavirusa, koja ga je dvije nedjelje zakovala za bolnički krevet, bila je prelomna tačka da odluči da krene u ovu avanturu. A biciklizam je, pojašnjava, oduvijek volio.

” U stvari nema početka, ni kraja priče. Još od kada sam bio tinedjžer volio sam biciklizam. Imao sam prvo putovanje biciklom u Švajcarsku, sa prijateljima, sa malo novca i stvari. Radio sam u Parizu, i svakog dana sam vozio biciklo 25 kilometara do posla. Rekao sam kolegama da je totalno u redu ići biciklom na posao. Vozio sam pored Sene, pa ujutro vidite ptice, maglu…”, kaže Filip.

A da li će u Indiji naći put iz svog sna ostaje da se vidi kada dođe do cilja.

Foto: Privatna arhiva

“Rekao sam sebi da moram ići tamo. Mada, svu mi rekli da nikada neću pronaći taj put i da on nije u Indiji. Prije dvije i po godine morao sam da idem na operaciju tokom kovida. Tamo sam bio dvije nedjelje i tokom tog perioda nisam imao puno toga da radim osim da razmišljam. Rekao sam sebi, Filipe imaš samo jedan život. Moraš uraditi nešto. U dobrom si fizičkom stanju, tako da moraš to uraditi sada. Napustio sam posao, tačnije penzionisao sam se i krenuo na put”, navodi naš sagovornik.

Kaže da je suština u slobodi, kontaktima sa ljudima koje sretne na putu i sasvim novi život koji vodi. 

“Ja ne živim život koji sam živio nekada. Sa djecom, porodicom.. To je recimo slobooda. Ne mogu vas svi razmjeti i mnogi kažu sam lud. Imam četovoro djece i nijesu svi u redu sa mojim izborom. Ekstremno je. Neki od njih se slažu, smatraju da je to moj život i da imam pravo da odlučim, a drugi opet ne, jer smatraju da sam otišao i ostavio ih. Ipak, oni su odrasli, imaju 40-ak godina”, priča Filip.

Prisjeća se da je imao sjajan ispraćaj kada je krenuo, a koji su priredile komšije iz njegovog sela. Bili su, kaže, oduševljeni, a bilo je i pjesme, veselja…

Foto: Privatna arhiva

Filipov put od sela dalje je išao ka jugu Francuske, potom Italije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine…

“BiH mi je bila teška, jer postoje i dalje tenzije između etničkih zajednica. To se i dalje osjeća u vazduhu jer svi i dalje pričaju o ratu. Tako da mi je boravak tamo najteže pao, upravo zbog tih stvari a ne zbog loših puteva kakvi postoje u zemlji”, rekao je on.

Crna Gora mu je, s druge strane, simpatična zemlja. Život je prilično rasterećen, ljudi su spremni da pomognu, nijesu stidljivi i mnogi dobro pričaju engleski. Ono što najviše zamjera je prevelik broj automobila i kako kaže, nevjerovatno je što rijetko ko vozi biciklo.

Naš sagovornik svoj put nastaviće dalje preko Albanije, Grčke, Turske, Irana, Pakistana…

“Nemam plan i to je sloboda. Sa sobom imam šator za kampovanje, a nekada spavam u hotelu. Volim kampovanje i sve nosim sa sobom. Nekada je teško jer sva oprema je oko 40 kilograma i desi se da uz brdo moram ići pješke. Nije teško fizički teško već mentalno, jer nekada pada kiša, vjetrovito je….I kažete sebi, moram da nastavim. Naučio sam dosta o sebi i svojim limitima, kao i kako se nosim sa svim tim”, podvlači Filip.

A kada stigne u Indiju znaće šta dalje.

“Možda ostanem, nastavim da vozim po Aziji ili dalje do Australije. Možda se na kraju i vratim u Francusku”, zaključuje Filip.

J.L.