Spaić: Osobe sa invaliditetom nailaze na veliki broj barijera u sferi obrazovanja

“Na žalost, upravo u tom obrazovanju nailazimo na veliki broj barijera sa kojima se susreću lica sa invaliditetom počevši od arhitektonskih, preko nepristupačne literature do nerazumijevanja od strane nastavnog kadra. Invalidnost je ljudski fenomen, lično svojstvo osobe koja ga ima i to je sve. Dakle, u skladu sa tim lica sa invaliditetom moraju biti ono što u suštini i jesmo, ravnopravni članovi društva i tek onda kada bude postojala puna pristupačnost, prihvatanje i poštovanje onda možemo pričati o ravnopravnosti i inkluziji”, dodaje on.

Da bi inkluzivno obrazovanje bilo kvalitetno moramo, kako kaže, početi sa adekvatnim uključivanjem djece sa invaliditetom u obrazovne procese od najranije dobi. To znači da proces kvalitetne inkluzije počinje već u vrtićkoj dobi u kojoj djeca sa invaliditetom treba da se osjećaju istinski prihvaćeno od strane svojih vršnjaka a to se može jedino postići ukoliko zaista stručni ljudi rade sa njima.

“Proces se nastavlja u osnovnoj školi u kojoj dijete u zavisnosti od invaliditeta treba da savlada osnove obrazovanja na njemu prilagođen način. Bitno je spomenuti i rad komisija za usmjeravanje djece sa posebnim obrazovnim potrebama, koju za početak treba preimenovati jer posebne potrebe ne postoje, postoje samo potrebe određene individue”, navodi on.

Rad komisije bi trebalo u najmanju ruku unaprijediti ali i omogućiti da isključivo komisija odlučuje o daljem usmjeravanju djece sa invaliditetom u dalje obrazovanje. Tokom srednjeg obrazovanja učenici sa invaliditetom se usmjeravaju za životni poziv i ono čime će i čime, u skladu sa svojim mogućnostima, mogu da se bave.

“Tu naročito dolazi do izražaja upućenost nastavnog i stručnog kadra u problematiku svakog invaliditeta pa tako i pristupa njemu. Stručni saradnici imaju ulogu prije svega u prihvatanju invaliditeta u ionako izazovnom periodu srednje škole kako kod vršnjaka bez invaliditeta tako i kod onih sa invaliditetom. To znači da osoblje koje radi na tim pozicijama mora imati prije svega mnogo znanja i iskustva ali i sklonost ka prihvatanju različitosti”, smatra Spaić.

Na žalost praksa, kako kaže, pokazuje nešto drugo pa se dešava da djeca sa invaliditetom iz škole izađu ne baš osposobljeni za zanimanje koja su odabrali.

“Visoko obrazovanje kao, da kažemo, poslednja stepenica obrazovnog procesa dijeli slične manjkavosti sa predhodnim nivoima pa tako imamo nekoliko ključnih problema kao što su arhitektonska nepristupačnost većeg dijela obrazovnih institucija, nedostatak literature u pristupačnoj formi, neinformisanost nastavnog osoblja o mogućnostima studenata sa invaliditetom”, smatra on.

To, podvlači, za posledicu ima često loš kvalitet visokog obrazovanja za lica sa invaliditetom, kao i često neminovnost dužeg studiranja zbog gore navedenih faktora. Nedostatak inkluzije se možda najmanje vidi na nivou visokog obrazovanja jer su u pitanju odrasle osobe ali je i te kako primjetna u osnovnom i srednjem obrazovanju.

“Obrazovanje je jedan od najbitnijih ako ne i najbitniji segment za osobe sa invaliditetom te na njega moramo obratiti posebnu pažnju. Jasno smo govorili o ovom problemu, tako ukazujući na njega i na potrebu rada na istom i uvijek ćemo posebnu pažnju obratiti na dio obrazovanja koji se odnosi na osobe sa invaliditetom, jer do inkluzivnog obrazovanja možemo doći samo ako profesionalno, individualno i kolektivno damo svoj doprinos tome cilju”, zaključuje on.