“Za obraz dade glavu, osveti je otac Rade: Godišnjica smrti Branke Đukić iz Plava

Kada joj je jedan od njih prislonio pištolj malo iznad brade, uspjela je da se otrgne i pljune ga, nakon čega je ovaj povukao oroz i ubio je.

Narednog dana, u cik zore, istim putem išao je i njen otac Rade, naišao na mrtvu Branku i u naručju je donio kući.

Tuga je prekrila njegov dom i zavičaj. Branka Đukić je imala samo osamanaest godina.

Ubice su vrlo brzo uhvaćene. Poricale su krivicu dok su njihovi roditelji u svojim iskazima napadali sud i miliciju.

Poslednji dan suđenja bio je 04. decembra 1975. godine. U trenutku kad je advokat jednog od optuženih u završnoj reči zatražio oslobađajuću presudu, Rade Đukić, koji je do tada ćutke pratio proces, izvukao je pištolj (koji je u sudnicu uneo tako što ga je stavio na stomak i čvrsto uvezao pojas) i sa dva metka ubio Rustema Hasanmetaja. Tada je pištolj zaglavio te Rade nije uspio da puca i u ubicinog saučesnika.

Onda se mirno predao miliciji i rekao: „Drugačije nijesam mogao“.

Osuđen je na osam, ali mu je kazna smanjena na pet godina, a nakon pomilovanja na tri. Kaznu je izdržavao u Spužu gdje je uživao veliko poštovanje ostalih osuđenika. Umro je prirodnom smrću krajem 2008. godine.

Na mjestu njene pogibije, podignut je mramor sa sledećim tekstom:

„Ovdje pogibe Branka R. Đukić 2. septembra 1975. godine“, a na podignutom Brankinom spomeniku u Spužu uklesani su sledeći stihovi:

„Na Čakoru visokome,

sretoše je krvožderi,

što sa njima nešće poći,

presudiše revolveri.

Ne završi gimnaziju,

no za obraz dade glavu.

Ode vila u legendu

i vječitu steče slavu.

Osveti je otac Rade,

to viteški on učini.

S tim podiže vječni spomen

svojoj ljudskoj veličini.“

Pjesmu o ovom tragičnom događaju su opjevali narodni guslari Božidar Đukić i Čedomir Nišavić.