Stamatović: Istorijski 30. avgust su iznijeli Srbi

Iza nas je godina po mnogo čemu politički turbulentna. Ako se na nju nadoveže prethodna sa istorijskim 30. avgustom, može li se u ukupnom smislu povezati ovaj period, i već sada napraviti istorijska retrospektiva? Da li su očekivanja građana koji su iznijeli 30. avgust ispunjena?

Svakako da se može sada već poslije jedne godine zaokružiti čitav ovaj proces, i napraviti prva analiza. Proces još nije završen. Istorijski 30. avgust su iznijeli Srbi. On je bio posljedica diskriminacije Srba koja je trajala preko dvije decenije. Pri tome je tzv. crkveno pitanje i pokret litija bilo samo crvena linija koju je bivši režim prešao. Na ova identitetska pitanja treba nadovezati i tešku socijalnu nepravdu koju je proizveo bivši režim, koji je u procesu od tri decenije mutirao u klasičnu mafiokratsku tvorevinu latinoameričkog ili afričkog tipa.

Socijalna nepravda, bahatost ljudi iz režima, i opšte bezakonje time su mobilisali i rubne zone srpskog identiteta u Crnoj Gori, koje predstavljaju prelaz ka crnogorskim nacionalnom identitetu, koja ova pitanja uglavnom do sada nijesu interesovala.Kako sam rekao, Srbi su iznijeli ovaj proces. Mišljenja sam da su njihove izborne želje uglavnom izigrane.Veliki broj ljudi je razočaran i nezadovoljan. Otvoreno to saopštavaju kroz konstataciju:“Nijesmo se za ovo borili i mučili! Nijesmo za ovo trpjeli sve torture!“Najgore je što kreće opšte beznađe i bezvoljnost, takođe sa konstatacijom da je sve ostalo isto.

Pošto insistirate na tome da su Srbi iznijeli čitav ovaj proces, sumirajući kao istoričar stanje prije i poslije 30.avgusta, šta tačno možete navesti da je ostalo isto, ili nije ostvareno?

Dug je spisak rekao bih iznevjerenih želja. Radi se o širokom dijapazonu identitetskih pitanja, a potom i socio ekonomskih .Tu bih dodao i fenomen tzv. ispunjavanja pravde u personalnom smislu. U globalnom smislu Crna Gora nije izašla iz NATO-a jer je bivši režim uveo u ovaj savez bez konsultacije sa građanima, tj. bez referenduma. Nije povučeno priznanje Kosova. Ta pitanja više niko i ne pominje, čak ni sadašnja precizno bih definisao skupštinska vlast, iz koje proizilazi vlast u vidu Vlade. Nije vraćen ambasador Srbije u Crnoj Gori koji je praktično protjeran. Gotovo da smo došli i do toga da i to pitanje više niko ne pominje, po logici: “Pa šta će nam ambasador iz Srbije. Evo živimo i bez njega!“ Temeljni ugovor sa SPC još nije potpisan, a crkveno pitanje je zapravo bilo varnica koja je zapalila požar litija i dovelo do 30. avgusta. Popis, i to prvi pravi slobodni od Drugog svjetskog rata nije održan. Ova dva pitanja sve više podsjećaju na seriju „Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo“, ili neku tursku sapunicu.

Da li se već u socio ekonomskom smislu mogu sagledati prvi rezultati?

Rekao sam već, 30. avgust je dijelom bio i socio ekonomski bunt napaćenog naroda protiv mafiokratskog režima. Na žalost, mogu da konstatujem da ekonomskih rezultata još nema. Ne živi se ništa bolje nego do 30. avgusta. Stranih ulaganja nema.

U prethodnih nekoliko mjeseci lansiran je projekat Maršalovog plana za Crnu Goru iz kojeg je konkretno proizašao program „Evropa sad“. Kako kao istoričar komentarišete ove fenomene?

Ja nijesam ekonomista i ne preferiram da ulazim u uže ekonomske analize. Mogu ovim pitanjem da se bavim sa stanovišta političke ekonomije koja je uvrštena u istoriju, i izučavanje jednog društva u određenom vremenu i prostoru, pa i njegovog ekonomskog aspekta. Tzv.“Maršalov plan“ i njegov koncept ni teritorijalno ni hronološki nema nikakve veze sa Crnom Gorom. On samo može da posluži kao obrazac. SAD su poslije Drugog svjetskog rata uložile ogroman novac u sklopu tzv. Hladnog rata u Zapadnu Evropu, pa i u Brozovu Jugoslaviju da bi se pružio otpor SSSRu. Ovdje se nigdje ne pominje ko će da da novac Crnoj Gori? Što se tiče programa „Evropa sad“ volio bih da on zaživi.

Ipak već se pominje njegova neodrživost i prije nego što je krenuo. Pominje se i tzv.“grčki scenario“. Kakav je Vaš komentar o tome?

Rekao sam već. Volio bih da on zaživi. Ne trebamo mi ići čak do Grčke. Sve podsjeća na pozni period predsjednikovanja Borisa Tadića u vrijeme njegovog premijera Mirka Cvetkovića. Tada su plate skočile 15% a penzije 9%. Ubrzo je sve počelo da tone. Prvi period predsjednikovanja Vučića Srbijom prošao je u demontaži tog neodrživog projekta. Otrežnjenje je bilo bolno. Došlo je do kresanja plata i penzija. Tek se sada sve stavlja u ravan. Pri tom bih naglasio da ova moja konstatacija ne predstavlja bilo kakvo izjašnjavanje za ili protiv sadašnjeg stanja u Srbiji. Mene interesuje samo nepobitni fakat. Ne bih samo volio da dođemo u situaciju viđenu u onom Nikolićevom antologijskom filmu „Čudo neviđeno“.

Kada projekat o isušenju jezera ne uspijeva, jer se na kraju utvrdilo da je nivo mora veći od nivoa jezera, i kada lokalna bitanga Zeljo koga glumi Petar Božović konstatuje:“Tonemo ljudi“, lokalni tajkun Mašan vadi papir sa potpisima mještana koje je sakupila atraktivna konobarica, sa riječima: “Ja sam ovo činio uz vašu opštu podršku!“.

Da li vidite za ovih godinu dana pomake u oblastima za koje ste stručnjak: prosvjeti, nauci i kulturi? Ta pitanja su u ranijem periodu takođe bila dio tzv. identitetskog paketa Srba.

U širem kontekstu nema pomena o povratku trobojke kao državne zastave, a isto tako ni revizije himne. Podsjetiću, nekada se sa tim pitanjima praktično talasalo u Crnoj Gori. Srbi hoće povratak trobojke koja je istinska i istorijska zastava Crne Gore. Neće himnu koja nema istorijsko utemeljenje. Do povratka ćirilice u institucionalni sistem u organizovanijoj formi nije došlo. Sve se svelo na pojedinačne inicijative novih rukovodećih ljudi i fenomena tzv. odlaznih akata od njih. Isto je i sa srpskim jezikom. Nema pomena o reviziji školskih programa iz istorije, književnosti i drugih predmeta.

Ipak, činjenica je da je došlo da potpune rukovodeće demontaže ljudi prethodnog režima u oblasti prosvjete, nauke i kulture? Kako gledate na taj proces?

Potpuno potvrdno i sa podrškom. Sem rijetkih slučajeva radi se o osobama koje su bile politički vojnici prethodnog režima, koje su se odlikovale bahatošću, poltronizmom i nestručnošću. Naročito bih istakao taj aspekt da su te osobe bile jurišnici protiv srpskog identiteta. Svako ko je bio identifikovan kao Srbin od mlađih ljudi nije mogao dobiti uposlenje upravo zbog cenzure ovih kadrova. Međutim, primjećujem da je uveliko izbačena floskula da su određeni sadašnji rukovodeći kadrovi ovog resora izvršili ovu rekao bih nivelaciju pravde. To jednostavno nije tačno! Demontaža rukovodećih kadrova bivšeg režima je plod dogovara pobjedničkih političkih grupacija, koje su jasno i transparentno, persolnalno i programski iznijele 30. avgust, a ne pojedinačnih persona za koje do ovog datuma niko nije čuo.

Čitavu prethodnu godinu obilježilo je pitanje opstanka tzv. Fakulteta za crnogorski jezik na Cetinju. Pitanje je aktuelizovano opet ovih dana.Kako vidite ovaj slučaj?

Kao još jedan vid konstatacije da je sve ostalo isto. Nijesam lingvista, ali kao istoričar mogu reći da je uopšte fenomen tzv. crnogorskog jezika politički produkt par ekselans. Globalno se on dovodi u vezi sa razbijanjem srpskog etnikuma u svakom smislu: teritorijalnog, državnog, nacionalnog, crkvenog, kulturnog i lingvističkog.

Srbi su tog 30. avgusta kretali na biračka mjesta između ostalog da se ta nakaradna tvorevina bivšeg režima ugasi, i da se sa političkim jezikom neutemeljenim u istorijskom biću Crne Gore već jednom završi. Zašto je sve ostalo isto, i zašto se i dalje uplaćuju apanaže ovoj nakaradnoj političko-kulturnoj i kvazi naučnoj tvorevini ja nijesam adresa za pitanje.

Konačno, šta očekujete od sljedeće godine i kako je vidite?

U opštoj konstelaciji navedenih tema i dilema očekujem mnogo, a po sadašnjem stanju praktično ništa. Nešto se svakako mora pod hitno mijenjati, ili će 30. avgust biti ogromno narodno razočarenje.