Udruženje glumaca Crne Gore se oprostilo od Markovića: Blagoš zadovijek

Marković važi za jednog od najistaknutijih pozorišnih reditelja regiona, a njegov odlazak do temelja je uzdrmao naročito one koji su imali priliku i čast da sarađuju sa njima.

Posljednji pozdrav Udruženja glumaca Crne Gore od Markovića, a potpisuju ga Kristina Obradović, Dubravka Drakić, Jelena Simić i Vukan Pejović prenosimo integralno.

“… Kakav je to bio posao, Smrti,
kakva demonstracija sile.
( kao da ti ne bismo
verovali na reč) ”
Danilo Kiš

“Na vijest o smrti” jednog Vječitog Dječaka sa podgoričkih ulica… nevjerovatnom brzinom Balkan je postao jedno. Zaboravile su se nacije i vjeroispovjesti. Svi su progovorili jezikom koji se svuda razumije – jezikom tuge, jezikom ljubavi, jezikom u slavu kreacije, vječnosti i istine, istinitije od života.

Svi smo ugledali Plavu boju snijega, posljednjeg dana ljeta. Skamenile su se Hasanaginice, zaplakale Julije, ostavile visokoparno štivo Učene žene. Sva Putujuća pozorišta Šopalović, i one neputujuće kafane u svim Šarganima ovog našeg parčeta svijeta, sve Ćelave pjevačice, sve Antigone, Filomene, pa čak i posljednji Glembaj – skinuli su šešire i nijemo se poklonili.

Trošna sala podgoričkog KIC-a, Dubrovački Stradun i Skočibuha, Jugoslovensko dramsko pozorište, Kraljevsko pozorište u Stokholmu, pa čak i cijelo Jadransko more koje je jednom gorjelo- prisjetili su se da su u jednom trenu bili- isto: prostor za let izvan granica poznatog, prostor za budni san od svile i lista limuna satkan, prostor za ulje na platnu od živih ljudi i još življih emocija.

Nama, glumačkoj naciji ovih naroda i narodnosti, jedan Vječiti Dječak (nevažno kojih ovozemaljskih godina), jedan Teatarski Čarobnjak (ali ne onaj iz Oza, nego pravi pravcati), jedna erupcija strasti, energije, dara i radosti slivena u jedno Biće, jedan Prijatelj je otišao. Taj Prijatelj nas je toliko puta nasmijao, toliko puta pročistio suzama i ulio vjeru da je lijep ovaj život i ovaj svijet i da, ako želimo nešto da promijenimo, mijenjajmo sve ono u nama što taj isti svijet kvari.

Tražio je taj Prijatelj mnogo od nas, ali nam je još više davao- on nama krila, mi njemu let. Pomjerao je granice i svoje i naše, bez opravdanja nas slao u najdublje ponore sebe, ne prihvatajući osrednjost i laž i otkrivajući nam cijeli novi spektar boja za koje nismo ni znali da u nama postoje.

Zamaštao, omađijao, rastužio, izgradio, rastavio pa sastavio tolike od nas na sceni i one preko puta nas, u gledalištu… Mi, mala i velika djeca koji smo stvarali sa njim ovdje, između ovog krša i ovog mora koji su i njega iznjedrili, nismo ga zvali – Jagoš. Zvali smo ga Blagoš.

I bilo nam je i biće. Blagoš zadovijek.