Ima li potrebe tuširati se svaki dan? Evo šta kažu stručnjaci

Prošlog mjeseca, britanski TV voditelj Džonatan Ros postao je medijska senzacija zbog izjave da se ponekad kupa rjeđe od jednom nedeljno, a 2023. godine, glumica Amerika Ferera je u izjavom intervjuu zapanjila svoje kolege iz ekipe filma Barbi kada je priznala da povremeno preskače tuš.

Godine 2021. godine glumac Ešton Kučer je zgrozio javnost svojom rutinom svakodnevnog pranja pazuha i međunožja i ničeg drugog, a njegov kolega, glumac Džejk Gilenhol, rekao je da vjeruje da je kupanje ponekad „manje neophodno“ (ali kasnije je tvrdio da je bio sarkastičan). Kako su se javile druge poznate ličnosti, uznemirenost je postala toliko velika da su glumci Džejson Momoa i Dvejn Džonson ubrzo morali da razjasne kako se redovno i često tuširaju.

Ali, iako je često pranje ruku ključno za zaustavljanje širenja mikroba, prema mišljenju većine ljekara, svakodnevno tuširanje nema inherentne koristi za fizičko zdravlje.

U stvari, može čak biti loše jer nam isušuje kožu i podriva naš imuni sistem.

Ipak, studije pokazuju da se više od polovine Amerikanaca i Britanaca tušira svaki dan, piše Matilda Velin, kolumnistkinja Bi-Bi-Sija.

Da li je vrijeme da se prekine sa tom praksom?

Nije lako pronaći nekoga ko je spreman da objavi da se ne tušira. Godine 2015, hemičar Dejvid Vitlok dospio je na naslovne strane kada je otkrio da se nije tuširao 12 godina. Umjesto toga, poprskao bi se dobrim bakterijama pa je čak i pokrenuo brend za njegu kože zasnovan na ovoj filozofiji.

Godinu dana kasnije, ljekar Džejms Hamblin je pisao o tome kako je i on prestao da se tušira. Godine 2020, kada je izašla njegova knjiga Clean: The New Science of Skin and the Beauty of Doing Less, rekao je za Bi-Bi-Si: „Imam svoj miris, a moja žena kaže da se jednostavno može identifikovati. Ali njoj se sviđa. Drugi ljudi kažu da nije loše.”

Ali ekolog Donahad Makarti spreman je da priča o svojim higijenskim navikama i priznaje da se ne tušira svaki dan, kao i da nije usamljen u tome.

Prije osam godina, Makarti je napisao članak za Gardijan o svom – tada – nedjeljnom tuširanju, upotpunjenom pranjem u lavoru. Priznanje da se rijetko tušira bilo je zastrašujuće, kaže, iako je znao da ga čeka poplava ismijavanja i ponižavanja. Ali po izlasku članka, ljudi su mu prilazili i priznavali da rade isto što i on.

Dok nije zadobio povrede, Makarti je bio profesionalni baletski igrač sa prosječnim navikama tuširanja. Nakon što je proveo dvije nedjelje sa domorodačkim narodom Janomami u prašumi Amazonije, odlučio je da dâ svoj doprinos zaštiti životne sredine. Instalirao je rezervoar za skupljanje kišnice i solarne panele za toplu vodu u svojoj kući u Londonu i pratio potrošnju vode. Iz godine u godinu počeo je sve rjeđe da se tušira. Danas, to je otprilike jednom mjesečno. Ipak, svakodnevno se pere na umivaoniku tako što koristi krpu za čišćenje cijelog tijela, a brije se koristeći jednu šolju vode. Niko mu nije rekao da neprijatno miriše.

„Ako odete u staru zgradu, u spavaćim sobama vidjećete ove divne drvene stolove sa otovrom za lavor“, kaže Makarti. „Ljudi su koristili vodu iz lavora i imali krpu za lice i tijelo… Očigledno je da je tekuća voda velika prednost. Ali to ujedno znači i da je neumjereno koristimo.“

‘Performativno’ tuširanje

Naša strast za svakodnevnim susretom sa sapunom i vodom takođe je iznenađujuće rijetko u fokusu akademskog interesovanja. Toliko da je izvještaj iz 2005. naizgled uvijek mjerilo u istraživačkim krugovima. U Britaniji je uobičajeno tuširanje jednom ili ponekad dva puta dnevno, navodi se u izvještaju. Za mnoge je ovo „postala toliko normalna rutina da im je društveno i fizički neprijatno da se rjeđe peru“.

Dejl Saderton, profesor sociologije potrošnje na Univerzitetu u Bristolu, jedan je od koautora ovog istraživanja. „Peremo svoja tijela mnogo više nego što smo to radili u prošlosti“, kaže u izjavi za Bi-Bi-Si. Promjena je uglavnom nastala u posljednjih 100 godina, a nije bila planirana. U stvari, izgleda da se to dogodilo gotovo slučajno.

Tradicionalno, ljudi su se čistili kupanjem. Kultura oko kupanja je veoma raznovrsna – od korišćenja ljekovite vode u banjskom lječilištu do modernijeg opuštanja u pjenušavoj kupki uz čašu vina ili šolju čaja i knjigu. (Što za razliku od tuširanja zahtijeva manje vode, a jeftiniji je i ekološki prihvatljivije, u zavisnosti od trajanja tuširanja. I dok neki kažu da je tuš higijenskiji jer se prljavština ispere, drugi ukazuju da je razlika premala da bi bila značajna).

Tokom pedesetih, kaže prof. Saderton, Britanci su imali pristup tekućoj vodi u kupatilima. Ubrzo je uslijedio novi pronalazak: crijevo pričvršćeno za slavine, na vrhu sa plastičnim sitom – glava za tuširanje. Danas su izgrađene mnoge kuće, obnovljeni studentski domovi, tako da svaka soba ima svoje kupatilo. „Ako imate samo jedan tuš za petočlanu porodicu, to vas destimuliše da se tuširate“, objašnjava Saderton. „Ali ako samo skočite iz kreveta i uđete u svoj privatni tuš…“ Sama dostupnost tuševa – jednom postavljena da bi nam olakšala održavanje higijene – sada znači da se tuširamo više.

Skromni tuš je takođe dobio novo značenje. Tokom devedesetih rastući reklamni biznis dao je novu simboliku našim kupatilima. Tuš je, kaže Saderton, plasiran kao sredstvo za uštedu vremena, ali i za revitalizaciju. Oko 1970. godine, oglasi za tuširanje sastojali su se od jednostavnih crteža kade sa tušem, ali do osamdesetih, na slikama su uvek bile žene, opuštene i okružene parom.

Tuširanje je postalo rekreativna aktivnost. Takođe nam pomaže da promijenimo kontekst. Mijenjamo različite uloge: kancelarijski radnik, teniser, roditelj, prijateljski sastanak uz večeru… Tuširanje je granična aktivnost. Tuš kabina je portal koji nas pretvara iz jedne ličnosti u drugu.

Tuširanje je postalo društvena norma

„Ako se vratite 100 godina unazad, nismo se tuširali svaki dan, jer tuš nije bio normalna stvar“, kaže profesorka Kristen Gram-Hansen sa Odjeljenja za pejzažnu arhitekturu Univerziteta Alborg u Danskoj. „Ne tuširamo se zbog zdravlja. Tuširamo se jer je to postalo normalna stvar.”

Aspekt društvenog ugovora čestog tuširanja postaje očigledan kada se stavimo u situacije poput kampovanja ili muzičkih festivala, kaže profesorka. Tu na scenu stupaju različite norme i odjednom je u redu tuširati se manje.

Šta donosi budućnost? Hoćemo li uskoro svi izbjeći tuš kabinu? Malo vjerovatno. Akademici ne vide značajan trend da se ljudi manje tuširaju iz ekoloških razloga. „Nemoguće je da sada svi kažemo: ‘O, to je bila loša ideja! Hajde da prestanemo'”, napominje Saderton. „Ne možete da vratite sat unazad. Norme tuširanja su sada ugrađene u naše društvo.”

Zato se čini da će svi oni koji se ne tuširaju svakog dana i dalje biti smatrani za čudake. Kako kaže profesor Makarti: „Zašto se peremo? Uglavnom zato što se plašimo da će nam neko drugi reći da smrdimo.“