Zašto kitimo novogodišnju jelku?

Kićenje jelke na način na koji to danas radimo nastalo je na teritoriji Njemačke, kada se u srednjem vijeku za Božić jelka kitila crvenim jabukama, a na zapadu današnje Njemačke i kolačićima različitih oblika i svijećama koje su simbolisale Hrista kao vječnu svjetlost.

U narednim vjekovima, ovaj običaj se raširio po cijelom Starom kontinentu.

U Engleskoj se jelka ukrašena bombonama, papirnim cvijećem, mašnama i malim poklonima prvi put pojavila 1841. godine.

Najprije je ukrašavanje drveta bilo rezervisano samo za više slojeve društva, ali su vrlo brzo svi prihvatili ovaj običaj.

Doseljenici iz Njemačke su ovaj običaj prenijeli na tlo Amerike, a Azija je za novogodišnju jelku saznala od misionara.

Međutim, postoje brojne teorije o tome od kog običaja kićenje jelke zapravo vodi porijeklo.

Najčešće se vezuje za simbolizam drveća u obredima prije pojave hrišćanstva, posebno za priču o Donarovom hrastu, stablu koje je drevno germansko pleme Hata smatralo svetim.

Prema legendi, hrišćanski misionar Bonifacije, koji je kasnije proglašen svecem, posjekao je 723. ili 724. godine jedno od ovih stabala kako bi paganima pokazao superiornost hrišćanstva nad njihovom religijom – izostanak reakcije paganskih bogova trebalo je da pokaže paganima da treba da odbace svoju religiju i prihvate hrišćanstvo.

On je u tome i uspio i trenutak opisan ovom legendom obično se smatra ključnim za pokrštavanje Germana.

Obožavanje drveća bilo je veoma često među evropskim paganima i uglavnom je preživjelo njihovo prihvatanje nove religije.