Imamo jedan život: Da li zaista želimo da ga potrošimo gledajući u telefon

Postoji mnogo razloga zbog kojih smo vezani za naše telefone, ali onaj koji bi trebalo da nas najviše naljuti je to što su aplikacije na koje trošimo najviše vremena namjerno dizajnirane da nas drže prikovane za ekran – jer tako njihovi kreatori zarađuju novac.

Ove aplikacije su dio onoga što je poznato kao „ekonomija pažnje“, u kojoj se prodaje naša pažnja (i podaci o tome na šta ćemo vjerovatno obratiti pažnju) – umjesto roba ili usluga.

U ovoj ekonomiji, mi nismo kupci ovih aplikacija; oglašivači su. Mi smo, u suštini, proizvod koji je izmanipulisan da damo naše najvrjednije sredstvo – našu pažnju – besplatno.

Razlog zbog kojeg je ovo važno je to što su naši životi ono na šta obraćamo pažnju, napominje Katarina Prajs.

Mi doživljavamo samo ono na šta obraćamo pažnju; pamtimo samo ono na šta obraćamo pažnju. Naravno, postoji mnogo razloga zašto bismo željeli – ili bi trebalo – da obratimo pažnju na ono što je na našem telefonu. Ali takođe je bitno zapamtiti da je, kao i vrijeme, naša pažnja jednačina sa nultim zbirom. Svaki minut koji provedemo bezumno skrolujući je minut koji nismo potrošili na nešto drugo, nešto do čega bi nam moglo biti stalo. To je velika stvar, jer ovi minuti, kada se ponavljaju satima, danima, nedjeljama i mjesecima, utiču na naše živote.

Izračunajte sami

Izmjerite vrijeme koje ste proveli ispred ekrana i izračunajte koliko je to dana u godini. Na primjer, četiri sata dnevnog korišćenja telefona – što je prilično tipično – predstavlja nešto više od 60 punih dana svake godine.

Proizvođači aplikacija nas privlače tako što oponašaju tehnike koje koriste slot mašine, za koje se uveliko smatra da su jedne od mašina koje izazivaju najveću zavisnost do sada izmišljene. To je zato što su slot mašine dizajnirane da pokrenu oslobađanje dopamina, neurotransmitera koji (između ostalog) pomaže našem mozgu da zabilježi kada je neko ponašanje vrijedno ponavljanja – a zatim nas motiviše da ga ponovimo.

Dopamin je neophodan za opstanak naše vrste, jer osigurava da nastavimo da radimo stvari poput jedenja i razmnožavanja. Ali škakljiva stvar u vezi sa našim dopaminskim sistemima je to što su nediskriminatorni. Ako neko ponašanje izazove oslobađanje dopamina, bićemo motivisani da ponovimo to ponašanje, bez obzira da li je dobro za nas, poput vježbanja, ili štetno, npr. drogirati se ili gubiti sat vremena na TikToku.

I što češće određeno ponašanje izaziva oslobađanje dopamina, veća je vjerovatnoća da će to ponašanje postati navika (i, u ekstremnim slučajevima, zavisnost).

To znači da ako želite da kreirate proizvod (ili algoritam) koji privlači ljude, prilično je jednostavno: u dizajn svog proizvoda ugrađujete što više okidača dopamina. I to je upravo ono što su tehnološki kreatori uradili.

Slot mašine koje držimo u džepu

U stvari, naši telefoni i aplikacije su prepuni toliko okidača dopamina da stručnjaci poput Tristana Harisa, suosnivača i izvršnog direktora Centra za humanu tehnologiju, telefone nazivaju slot mašinama koje držimo u džepu.

Na primjer, svijetle boje su pokretači dopamina. Kao i novost, nepredvidljivost i iščekivanje – sve to doživljavamo skoro svaki put kada provjerimo naše telefone. Nagrade su takođe veliki pokretači. U slučaju slot mašina, potencijalna nagrada je očigledno novac; na našim telefonima, neke od najčešćih nagrada dolaze u obliku društvene afirmacije, kao što je lajk ili komentar na objavi. Zbog toga je na aplikacijama kao što su društveni mediji, vijesti, e-pošta, igrice i kupovina tako lako izgubiti vrijeme – one su one sa najviše okidača dopamina.

Ako ne prepoznamo šta se dešava – i ne uzvratimo svjesno – možemo postati toliko uslovljeni da tražimo udarce dopamina iz naših uređaja da, poput laboratorijskih pacova koji su obučeni da pritiskaju polugu da bi dobili hranu, kliknemo ili tapnemo na bilo šta što obećava da će ga isporučiti, bez obzira na to da li ima važnost ili vrijednost za nas.

Posljedice, sa globalnog nivoa, su šokantne. Kao što Haris piše: „Nikada prije šačica tehnoloških dizajnera nije imala takvu kontrolu nad načinom na koji milijarde nas razmišljaju, ponašaju se i žive svoje živote.“

Štaviše, postali smo toliko uslovljeni, zahvaljujući dopaminu, da vjerujemo da je provjera naših telefona ponašanje koje vrijedi ponoviti i da kada ne možemo to da učinimo, često osjećamo anksioznost i počinjemo da doživljavamo fomo, „strah od propuštanja”. Anksioznost je, naravno, neprijatna, pa šta da radimo da je ublažimo? Provjeravamo naše telefone. A kada to uradimo, nailazimo na okidač dopamina, koji pojačava ideju da je provjera telefona ponašanje koje vrijedi ponoviti.

Ciklus se nastavlja, sve dok ga ne prekinemo

Jedan od prvih koraka koji je Katarina Prajs preduzela u procesu „oslobađanja“ od telefona bio je da smanji svoju izloženost okidačima dopamina tako što je isključila većinu obavještenja, sakrila ili izbrisala aplikacije koje joj oduzimaju najviše vremena i uključila ekran na crno-bijelu podlogu.

Takođe je napravila fizička ograničenja tako što je prestala da donosi telefon u spavaću sobu i za trpezarijski sto. Na ormariću pored kreveta drži knjigu, gdje je nekada stajao telefon i puni ga tokom noći u drugoj prostoriji.

Prije svega, zapitala se šta zapravo želi da radi sa svojim slobodnim vremenom i učinila je te aktivnosti što pristupačnijim, kako bi, kada bi pala u iskušenje da posegne za telefonom, naišla na alternativu.

Prajsova priznaje da njen odnos sa telefonom još nije savršen, kao i bilo koja druga veza. Ali se poboljšao na način koji nije očekivala kada se upustila u poduhvat odvikavanja.

Navodi da primjećuje više, da je prisutnija i osjeća se smirenije i povezanije sa porodicom, prijateljima i sama sa sobom. Zato savjetuje da prije svega sebi postavimo pitanje: Na šta želite da obratite pažnju?