Zarboljen u svom tijelu: Nakon 13 godina probudio se iz kome pa ispričao nevjerovatnu priču

Sve je počelo kada je imao dvanaest godina. Vratio se iz škole i požalio roditeljima da ga “grebe grlo”. Ljekari su posumnjali na grip.

Ali Martin je iz dana u dan propadao sve više, da bi na kraju bio hospitalizovan. Bio je pozitivan na tuberkulozni meningitis, razvila se teška upala moždane opne i kičmene moždine. Toliko je oslabio da više nije mogao ni da govori, ni da kontroliše svoje pokrete.

Ljekari su obavijestili Martinove roditelje da kako više ništa ne mogu da urade za njihovog sina.

Objasnili su im da će ostati u komi, da lijeka nema i da se najvjerovatnije nikada neće oporaviti.

Ali, roditelji su roditelji, ljubav razuma nema, a nade ima na pretek.

Odlučili su da će njihov sin ostati na aparatima za održavanje života u Centru za brigu o najtežim bolesnicima.

Martin se vratio “iz mrtvih” nakon 13 godina, a o svom iskustvu napisao je knjigu “Ghost Boy” (Dječak duh). U njoj je progovorio o svemu što je u komi osjetio i čuo, premda drugi oko njega toga svjesni bili nisu.

Živio je nesvjestan svega dobre četiri godine, a onda je, negdje oko 16. rođendana, čuo – jasno ko dan – kako ljudi oko njega raspravljaju treba li ga obrijati ili ne. To ga je zbunilo, jer je sebe doživljavao kao dijete, što je i bio kada je usnuo…

“Mogao sam da čujem, vidim i razumijem sve oko sebe, ali nisam imao apsolutno nikakvu moć ili kontrolu nad bilo čim. Za mene je taj osjećaj potpune nemoći vjerovatno najgori osjećaj koji sam doživio i nadam se da ga više nikada neću osjetiti. Kao da ne postojiš, o svakoj stvari u tvom životu neko drugi odlučuje”, napisao je Martin.

U to vrijeme niko nije bio svjestan da je on zapravo pri svijesti.

Dosada ga je “ubijala” pa je upotrijebio maštu.

“Zamišljao bih svašta, poput toga da sam vrlo mali i da svemirskim brodom odletim. Ili da se moja invalidska kolica magično transformišu u leteće vozilo. Ponekad bih gledao kako se stvari pomjeraju, bilo da se sunčeva svjetlost kreće tokom dana. Ili bih posmatrao insekte kako jure uokolo, ali, zapravo, živio sam u svom umu do tačke kada sam ponekad bio nesvjestan svijeta oko sebe”, priznao je.

Kada je napunio 25 godina život mu se zauvijek promijenio.

Njegovateljica u dnevnom centru nagovorila je njegove roditelje da ga odvedu u Centar za pojačanu i alternativnu komunikaciju na Univerzitetu u Pretoriji.

Tamo su tek shvatili šta se s Martinom zbiva. Jedan od ljekara mu je pred oči stavio papir sa simbolima i zamolio ga da pogledom “dodirne” loptu. Nakon toga psa. Više nije bilo zaustavljanja.

Roditelji su Martinu nabavili računar s komunikacijskim softverom i sve ostalo je prošlost.

Danas je Martin srećno oženjen, ima sina, aktivan je na društvenim mrežama, čak se i trka u invalidskim kolicima.

Nije izgubio nadu. Ona ga je i spasila.